U poznatom pulskom okupljalištu Circolo nakon netom završenog filmskog festivala dogovorili smo susret s Mustafom Nadarevićem (71).
No ne svojom krivnjom. Otkako je prošle godine imao ozbiljnih zdravstvenih problema, zbog čega mu je u decembru 2013. godine ugrađena srčana premosnica, ne preskače zajutrak jer u suprotnom ne može popiti lijekove koji mu pomažu da se osjeća dobro. Toga je jutra u hotelu u kojem je odsjeo, priča glumački velikan, sve kasnilo pa tako i posluživanje doručka.
Nekoliko se puta ispričao što smo ga čekali, a još dok nam je prilazio, naručio je kratku kavu i odložio torbu koju je nosio preko ramena.
– Znate, tek sam nedavno počeo vući ove torbe sa sobom i shvatio sam da cijenim žene još više nego ikad prije. Pa one cijeli život traže nešto u tim torbama, a ja tek sad shvaćam koliko je u toj torbi teško to nešto naći. Prije to nisam razumio, a sad cijenim to što u tom kaosu redovito pronađu ono što traže – govorio je Nadarević dok se smještao za stol i smijao ispod prepoznatljiva brka.
Premda mu put od 700 kilometara predstavlja nemali napor, na jednodnevno putovanje iz Sarajeva u Pulu uputio se s dobrim razlogom. Hrvatsko društvo filmskih redatelja odlučilo mu je dodijeliti nagradu za životno djelo “Fabijan Šovagović”.
– Svaka nagrada koju čovjek osvoji predstavlja radost i satisfakciju. Iako se neke dobivaju u pogrešno vrijeme, drugome dođu prekasno, trećima prerano, nagrade koje se dobivaju u mojim godinama označavaju zbroj ukupnog posla. Utoliko predstavljaju krunu svega učinjenog. No tek kad glumac umre, zapravo se može zaokružiti cjelokupan proces. Zato nagrade tijekom života predstavljaju na neki način zadovoljavanja taštine ili stimulans za budući rad. A meni upravo to predstavljaju – motivaciju za dalje. Volio bih dobiti puno tih nagrada za životno djelo jer to bi značilo da ću živjeti dugo – govori Nadarević, kojemu je, ističe, posebna radost primiti priznanje nazvanu po njegovu velikom prijatelju Fabijanu Šovagoviću.
Već sutradan putovao je za Sarajevo gdje do veljače intenzivno snima osmu godinu zaredom nove epizode humoristične serije “Lud, zbunjen, normalan”, u kojoj je utjelovio lik Izeta Fazlinovića.
– Sve mi je napornije snimati, moram priznati. Cijelu seriju piše jedan čovjek. I isti je redatelj godinama. Oni su uporni, pa ih ja moram pratiti. Toliko smo se zbližili na setu da smo po godinama već zajedno završili drugi razred osnovne škole, a sad krećemo i na ostale izvannastavne aktivnosti – glazbeni, plesnu školu. Ne bi bilo fer s moje strane napustiti momčad usred prvenstva jer se igra do posljednje minute. Možda bih upravo stanku zbog mog zdravlja opisao svojim faulom – govori Nadarević. Kaže da bi puno teže izdržavao sve ove godine napornih snimanja, koja traju i po 12 sati dnevno, da ekipa nije pronašla formulu koja mu odgovara u ovim godinama – mjesec dana snimanja pa mjesec dana stanke.
Da se glume nije zasitio, svjedoče uloge kojima i dalje osvaja publiku. Zimus je prihvatio i jednu filmsku u projektu prijatelja Branka Schmidta “Imena višnje”.
– Baterije punim optimizmom, zrnom optimizma koji je ostao u meni. Ne brundam, jer imam posla, a mnogi ga nemaju. Govorim samome sebi koliko je lakše u životu bez čangrizavosti i negativne energije jer je na koncu i nepristojno tako se ponašati. I tako je lakše živjeti – opisuje maestralni glumac kojeg već neko vrijeme nismo gledali na kazališnim daskama.
Prošlo je dugih 46 godina otkako je postao član Drame zagrebačkog HNK, ali u posljednje vrijeme u teatru uživa samo kad se zatekne u inozemstvu ili na gostovanjima. Rastao se od kazališta jer, kaže, ne pronalazi više scenarije i uloge po svojoj mjeri. Kratko se potkraj 2013. odmarao od glume zbog srčanih tegoba, a nakon mjesec dana već se vratio na posao unatoč preporuci liječnika.
– Bolest me nije obeshrabrila jer što god mi radili na ovom svijetu, ići ćemo točno do one točke koja nam je tamo gore zapisana. S druge strane, velik napredak medicine je vidljiv. Potpuno je glupo danas da netko umre od srčanih tegoba ako one nisu baš ozbiljne – kada više pomoći nema. Danas ugrađuju srčane premosnice, ulaze videokamerama u srce… To treba cijeniti i to daje optimizam. Ja sad mogu staviti još koji stent ako zatreba, napraviti premoštenje. Osim toga sve je to stvar godina, životnoga stresa, premora. Na neki način, uzimajući u obzir i moje godine, došlo je vrijeme da mi organizam nešto zasmeta – objašnjava legendarni glumac, koji je nakon operacije srca prestao pušiti. Tu i tamo tek povuče dim električne cigarete.
Iako je već zakoračio u osmo desetljeće života, o umirovljenju još ne razmišlja. Svjestan je kako glumac može igrati svoje najbolje uloge do samog kraja života ako racionalno raspoređuje energiju.
– Ne razmišljam o tomu da prestanem igrati jer vjerujem u sudbinu. Bojim se samo da ne ostanem zbog bolesti nekome na teretu i brizi. Imam strah od toga. Smrt nije mi toliko strana, strašna i nepojmljiva koliko bojazan da sam nekome opterećenje. Nemam strah od ‘odlaska’. Imam strah od ‘strašnog odlaska’. Život može potrajati još jako dugo. Može i kratko. Zato treba uživati u svakome trenutku i iskoristiti ga – govori glumac koji je u proljeće 2012. proživljavao iznimno bolne trenutke.
Njegova treća supruga Slavica Radović Nadarević preminula je iznenada u Sloveniji nakon višegodišnje borbe s teškom bolešću. Godinama je bolovala od karcinoma. Njihova je ljubav trajala punih dvadeset godina. Nekoliko mjeseci prije njezine smrti na intimnom obredu vjenčanja zakleli su se na vječnu ljubav u krugu najbližih prijatelja i obitelji. Unatoč teškom razdoblju koje proživljava nakon smrti supruge omiljeni glumac zadržao je u sebi vedrinu.
– Kad se govori o gubicima, morate znati da se u mladosti lakše nositi s time. Još je širok put pred tobom. Kad si stariji i umorniji, teško i nikako ćeš pronaći zamjenu za tu osobu koja te ispunjavala. Teško je popuniti praznine poslije ljudi koje obilježe tvoj život. Ili ako si jako star i senilan, onda ti je svejedno – govori Mustafa Nadarević kojega smisao za humor ne napušta bez obzira na godine.
Kao glavni adut bosanskohercegovačke serije “Lud, zbunjen, normalan” u kojoj igra umirovljenika Izeta Fazlinovića, na kojeg se odnosi prvi pridjev iz naziva serije, Nadarević je svoju popularnost višestruko uvećao. Ipak, to ga nije niti malo promijenilo. Ostao je prije svega čovjek posvećen obitelji. Iz braka s prvom suprugom Jasnom ima kćer Nadiju, koja živi u Sjedinjenim Američkim Državama, a iz drugog braka sa Snježanom kćer Nani i sina Ašu.
– U životu me ponajviše hrani moje najveće bogatstvo – moja djeca. Nadija, najstarija moja kći, prije dvije godine rodila mi je unučicu Asmay, koja me potiče da joj pružim ulogu djeda. Onog djeda koji se s njom može igrati, koji može skočiti na pod i valjati se s njom. Mali je vražićak i uživam u svakom trenutku koji provodimo skupa. Svojoj mlađoj djeci, kćeri Nani i sinu Aši, želim pružiti oca u dobroj kondiciji – želim im biti prijatelj, čovjek koji je tu za njih, na kojega se mogu osloniti. Oni su moja snaga i daju mi volju da idem naprijed – opisuje Nadarević, koji se veseli skorašnjem odlasku na Korčulu, gdje će nekoliko dana provesti na obiteljskom odmoru. Prije svega uživat će igrajući se s unukom Asmay, koju od milja zove Es, s obzirom na to da se rijetko viđaju.
– Nikada nisam zapravo ljetovao niti se odmarao. Godinama sam bio na Dubrovačkim ljetnim igrama ili Splitskom ljetu. To zapravo nije nikakav odmor. Posljednjih nekoliko godina sa Slavicom sam odlazio na odmor na Hvar, u jednu uvalu Mudri dolac. Ondje smo pronalazili naš mir, potpuni spokoj. Sad mi više odgovara kontinentalna klima jer se odlično spava. Već nemam snage biti na ljetovanju i buditi se nekoliko puta noću od vrućine dok me komarci izjedaju. Postao sam možda malo komotan, no mojim godinama više odgovara planina nego li obala – govori Nadarević. U veljači će završiti snimanje devete sezone humoristične serije nakon koje će se posvetiti hobiju u kojemu uživa posljednje dvije godine.
– Aktivno igram golf. Navukao sam se na taj sport, što i nije bilo teško s obzirom na to da igram u najljepšem klubu u Zaprešiću, koji nije nimalo šminkerski. Vlada vrlo ugodna i opuštena atmosfera. Prijatelji i ja tamo smo već standardna postava koju možete vidjeti kako jedan dio vremena sjede na terasi promatrajući teren, a onda se ozbiljno hvatamo palice i igre. Preferiram pucanje golf-loptica više od lijenog obilaženja terena. To je sport koji odgovara mojim godinama, a opet mi je cijelo tijelo u pokretu kako su mi doktori i preporučili – priča Nadarević.
Dok boravi u Zagrebu, dosta vremena provodi u druženju s prijateljima.
– Nemam ih previše, ali prijatelji su mi važni. Neki su otišli i puno mi je siromašnije živjeti bez njih. Rado se sjetim upravo Šove, koji nije bio samo moj kolega i prijatelj, on je bio prijatelj svih nas. On je volio teatar, mlade ljude, pomagao je svima. Uvijek su ga ljudi u kavanama zvali za svoj stol jer je bio omiljen u svakom društvu. Bio je u pravom smislu riječi velik čovjek. Nije mislio da na njemu ostaje svijet i u tome je pogledu bio skroman – zaključio je Mustafa na kraju našeg razgovora. Nije stigao ni ustati od stola za kojim smo sjedili kad su ga njegovi mlađi kolege, koji su pomno i pažljivo slušali naš razgovor, zvali da im se pridruži za susjednim stolom na piću. Jer društvo Mustafe Nadarevića na istoj je cijeni kao ono Fabijana Šovagovića, ma koliko Mujina skromnost to neće prihvatiti.