U petak radnici GRAS-a su iznenadno potpuno obustavili javni gradski prevoz i time započeli još jedan u nizu štrajkova koji su im odavno postali tradicija, na „sreću“ svih građana koji su prinuđeni koristiti usluge javnog prevoza i trpiti teror ovog monopoliste. Ovaj put povod za štrajk bila je smjena v.d. direktora GRAS-a Adisa Šehića, kako bi se na njegovo mjesto postavio bivši direktor Haris Bašić. Politički razlozi su savršeno prozirni i jasni: smjenom SDP-ove vlade u Kantonu Sarajevo na red za smjenu došao je i njihov kadar Šehić kako bi se na njegovo mjesto postavio čovjek nove vladajuće većine. A SDP, pardon, radnici GRAS-a, ne daju svog direktora. I kao i uvijek, zbog političkih igara na kraju najviše ispaštaju građani.
Piše: Danijal Hadžović
I upravo su ove političke igre razlog zašto je javni gradski prevoz u Sarajevu takav kakav jeste. GRAS je samo još jedna od mnogobrojnih kompanija koje su izbjegle proces privatizacije, kod nas uglavnom izvršene na krajnje netransparentan, a nerijetko i kriminalan način. Kanton Sarajevo kao vlasnik GRAS-a učinio je sve da sačuva njegovu monopolsku poziciju, gušeći svaku mogućnost konkurenciji da stupi na tržište (sjetite se samo zabrane Centrotransu da vrši usluge javnog gradskog prevoza). I pored apsolutne monopolske pozicije koju mu je osigurala država, GRAS gotovo po pravilu posluje u gubicima; njihov dug trenutno se broji u desetinama miliona, a osim toga, kanton svake godine izdvaja milione maraka novca poreskih obveznika (od kojih mnogi još dodatno kupuju karte za prevoz) za subvencioniranja GRAS-ovog nerada i štetočinstva. Imati potpuni monopol na tržištu, dobijati milione subvencija i pored toga poslovati negativno je zaista istinsko umijeće nesposobnosti. S obzirom da ne djeluju po tržišnim principima, te ne podliježu bilo kakvoj odgovornosti, zaposleni u GRAS-u kojih trenutno ima blizu 2 000, nekoliko stotina više od optimalnog broja, su svoj nerad odlučili nagraditi prosječnom platom u iznosu od 1 000 km, znatno većom od prosjeka u BiH. Osim toga, ova kompanija je već godinama izvor raznih korupcijskih afera i špekulacija, nestanak velikih količina dijelova za vozila i benzina u GRAS-u je pravilo, a sve ovo u konačnici plaćaju građani, što kroz poreze, što kroz kupovinu karatu. Također, svaki nesrećnik koji je primoran koristiti usluge ove firme teško će za nju imati riječi hvale, ali sigurno će moći ispričati brojne dogovoštine s bahatim i nekulturnim vozačima, još nekulturnijim i primitivnijim revizorima koji maltretiraju djecu i penzionere, „ nabacuju“ se djevojkama, a ljetne dane koriste za opštu pljačku turista u tramvajima kojima nerijetko naplaćuju kazne u iznosu i do 200 km; o vozilima koja u pravilu ne dolaze na vrijeme, ohrndanim i smrdljivim tramvajima, autobusima i trolejbusima u kojima zimi nerijetko ne radi grijanje, ali zato ljeti često radi, itd…
Primjer GRAS-a samo još jednom dokazuje ono što su liberalni ekonomisti davno ustanovili: država je loš privrednik, a ekonomskog napretka nema bez konkurencije. Očekivati da javna preduzeća jednom postanu efikasna i uspješna je iluzorno. Državne firme nisu ništa drugo nego stranačke kompanije pod direktnom kontrolom vladajućih političkih partija, i obični građani u njima se vrlo teško mogu zaposliti bez dobrih političkih veza. Političari kao i svi ljudi, teže što je moguće većoj moći i ovlastima, a državne firme služe kao odlično mjesto za zapošljavanje odanih ljudi koji će im dugovati zahvalnost i kojim će se zbog toga moći manipulisati.
Stoga, u takvim kompanijama po prirodi stvari cilj je imati podobne, a ne sposobne ljude. Pored toga, potrebno im je osigurati monopol, jer u suprotnom zbog, u pravilu boljih kvaliteta usluga i proizvoda, privatna konkurencija bi na tržištu vjerorovatno potpuno potukla državne kompanije i time političkim strukturama direktno smanjila moć i utjecaj.
Bez postojanja privatnog vlasništva i konkurencije teško je očekivati postojanje odgovornosti, jer kada kompanija u privatnom vlasništvu ostvaruje gubitke, bez novca direktno ostaje njen vlasnik (ili više njih) i cilj mu je, naravno, građanima ponuditi što je moguće bolje proizvode i usluge, te povoljne cijene kako bi ih pridobio da koriste baš njegove usluge, no pored toga također imati i motivirane, sposobne i stručne radnike koji će unaprijeđivati posao kompanije. Međutim, takva logika ne važi kod državnih monopolista. Htjeli ili nje, građani su prinuđeni koristiti njihove usluge jer drugih nemaju, cijene mogu određivati gotovo proizvoljno jer konkurencije prema kojoj bi se orijentisali nema, a ako i pored toga firma negativno posluje, troškove ne snose ni njen direktor ni uposlenici jer su tu samo privremeno zaposleni (i svjesni te činjenice), a plate im osigurava država. Sav teret na kraju snose građani koji su prinuđeni davati velike pare za loše usluge. A ako bi primjer GRAS-a prenijeli na funkcionisanje kompletne ekonomije jednog društva, dobit ćete odgovor zašto je propao socijalizam.
Dakle, ukoliko BiH jednog dana želi biti prosperitetna i razvijena zemlja, GRAS, kao ni većina socijalističkih kompanija ne može ostati u državnom vlasništvu, iz prostog razloga što je država nebrojeno puta dokazala da je krajnje loš vlasnik i da nije u stanju preduzeća držati mimo svoje kontrole koja je vođena političkom a ne ekonomskom logikom. No, ni privatizacija sama po sebi ne mora biti pozitivno rješenje ako se vrši na netransparentan način kao što je to kod nas uglavnom bio slučaj, tj. ako se prethodno ne omogući vladavina prava i okvir u kome državni monopol privatna kompanija neće zamijeniti svojim. Rješenje dugogodišnjeg problema GRAS-a kao i kompletne bh. ekonomije nije očajnička nada da će se jednog dana pojaviti neko izvrsno, socijalno odgovorno rukovodstvo koje će za obične plate preporoditi državne firme, nego eliminacija suštine problema- državnog vlasništva u ekonomiji. Umjesto toga, u svim segmentima u kojima je moguće neophodno je prirodno razvijanje konkuretne ekonomije zasnovane naravno na privatnom vlasništvu. Rješenje za naše ekonomske probleme je jednostavno, i leži u tržišnoj privredi, ekonomskoj otvorenosti, zaštiti privatnog vlasništva, vladavini prava i državi kao noćobdiji a ne siledžiji s neograničenim ovlastima. Onome ko pak misli da je rješenje u državi, želim uživanje u uslugama GRAS-a.
(Bh-index)