Historija ovog poznatog Osmanliju bilježi i kao Damat Rüstem-paša (damat – mladoženja osmanske dinastije), te također i kao Hırvat Rüstem-Paşa (Hırvat – Hrvat na turskome).
Naime, Rustem-paša Opuković hrvatskog je porijekla iz Bosne, jedan je od poznatih pripadnika zajednice Hrvata u Osmanskom Carstvu koji je živio i radio na prostoru današnje Turske.
U enciklopedijama je zapisano i da je rođen je u Skradinu u hrvatskoj katoličkoj obitelji, kojoj je otet i odveden u Carigrad, gdje se školovao i izgradio zavidnu vojnu karijeru.
Kako se navodi u Wikiipediji, Rustem-paša je postao guverner Diyarbakira, grada na Tigrisu u sjeveroistočnoj Anatoliji. Nosio je i titulu rikabage (ričab-aga), ceremonijalnoga dužnosnika koji sultanu pridržava stremen dok se uspinje na konja. Ubrzo je postao damat, mladoženja osmanske dinastije, kada je 26. decembra 1539. oženio Mihrimah (Merima), kćerku Sulejmana Veličanstvenog.
Pet godina kasnije sultan Sulejman postavio je Rustem-pašu za velikoga vezira Osmanskoga Carstva. Njegovu je imenovanju i napredovanju bez sumnje pomogla i Rokselana (u seriji Hurem), izuzetno utjecajna Sulejmanova žena i majka princeze Mihrimah.
Rustem je za velikoga vezira imenovan s jasnom zadaćom obuzdavanja inflacije i punjenja državne riznice. Sudeći prema onodobnim izvorima, paša je imao nezadrživu ambiciju što mu je uvelike pomoglo u godinama koje slijede.
Izvori za Rustema kažu da je rastom bio nizak te vrlo tamne puti, što se veže za priču koju prenosi i Evlija Čelebija. Naime, Sulejman je jednom prilikom s Rustemom jahao prema carskom lovištu Kagithane u blizini Istanbula. Tada su prošli pokraj groba sultana Bajazida II. koji je na prijestolje došao nakon krvave borbe s bratom. Na sultanov komentar o Bajazidu kao pobunjeniku i monarhu (u čemu se krila usporedba s Mustafom) iz groba se podigla crna izmaglica što je prestrašilo Sulejmanova konja te je ovaj zbacio svoga jahača. Rustemovo lice je od straha potamnilo i takvo ostalo 70 dana. Objasnivši sebi ovaj događaj kao kaznu što je zaveden Rustemovim pričama osudio na smrt vlastitoga sina (o čemu više kasnije), Sulejman je velikom veziru poželio crno lice i na drugom svijetu kao nagradu za njegova crna djela.
Rustem je vraćen na položaj velikoga vezira nakon dvije godine (1555.) i na tom je položaju ostao do svoje smrti 10. srpnja 1561. Ubrzo nakon Mustafina ubojstva Sulejman je, na Rokselanin nagovor, u Bursu posalo ubojice koje su se riješile Mustafina sina Murata. Nedugo nakon toga umro je i Đihangir, najmiliji sultanov sin.
Uzmemo li u obzir stalno natjecanje i spletke turskih prinčeva, u priči o Mustafinoj želji za prijestoljem vjerojatno ima i istine. Međutim, jasno je da je Rokselana preko Rustem-paše pripremala put do trona za svoga sina koji će kasnije postati sultan Selim II.
Iako je iz svega izvukao živu glavu, Rustema povijest nije zapamtila po dobrome, a turski ga pisci i hroničari nisu štedjeli pa lista njegovih nedjela ide u nedogled., odnosno sve do smrti. Kao veliki vezir uzimao je mnogo bogatstva i puno mita. No, međutim, uzimanje mita u ono doba, u Osmanlijskom Carstvu, je bila uobičajena radnja, a svoje je bogatstvo trošio na gradnju javnih zgrada, džamija i dobrotvornih fondacija.
Kad je preminuo, posjedovao je 815 posjeda u Rumeliji i Antoliji, 476 mlinova, 1 700 robova, 2 900 ratnih konja, 1 106 deva, 600 srebrom ukrašenih sedala, 130 pari zlatnih ostruga, 769 bogato ukrašenih sablji, 800 ugraviranih Kur’ana, 32 draga kamena vrijedna 11 miliona aspri (aspra ili akča – turski srebrni novac), te oko dva miliona dukata u gotovini. Većinu ovoga nevjerojatnog bogatstva naslijedila je pašina udovica Mihrimah. Sahranjen je u turbetu (mauzolej) u dvorištu Džamije Šehzade u Istanbulu.
Rustem paša je dao sagraditi karavan-saraj u Drinopolju. Taj se karavan-saraj Rustem-paše Hrvata u Drinopolju smatra jednim od najzanimljivijih građevinskih djela osmanske arhitekture. Drugi poznati karavan-saraj Rustem-paše Hrvata je karavan-saraj u Erzurumu na istoku Turske.
U spomen na Rustem-pašu izgrađena je i džamija Rustema-paše (turski: Rüstem Paşa Camii) u istanbulskoj četvrti Hasırcılar Çarşısı u Eminönü. Dizajnirao ju je otomanski carski arhitekt Mimar Sinan za Rustem-pašu, a gradnja je trajala od 1561. do 1563. godine.
(DEPO)