Duhovi postoje samo u našem mozgu i znanstvenici sada točno znaju u kojem ih dijelu mozga mogu pronaći i zašto se pojavljuju, prema rezultatima istraživanja koje je proveo tim s Ecole Polytechnique Federale de Lausanne (EPFL).
Švicarski znanstvenici zaključili su da su “duhovi” odnosno “osjećaj nečije nevidljive prisutnosti” proizvod našeg mozga u trenutku kad zbog bolesti, iscrpljenosti li stresa mozak na trenutak izgubi pojam o tomu gdje se tijelo u prostoru nalazi. Oni su u laboratorijskim uvjetima uspjeli stvoriti iluziju postojanja duhova odnosno doživljaja nevidljive prisutnosti.
Pacijenti koji pate od neuroloških ili psihijatrijskih stanja često su opisivali osjećaj strane prisutnosti, a slična su iskustva bezbroj puta opisivali i alpinisti, istraživači, preživjeli, kao i osobe koje su izgubile najbliže članove obitelji.
Zajednički nazivnik njihovih iskustava bio je da su “osjećali nečiju prisutnost” ali ju nisu vidjeli.
Tako je planinar Reinhold Messner u lipnju 1970., dok se spuštao s bratom s vrhunca Nanga Parbat, iscrpljen i promrznut u uvjetima razrijeđenog zraka, doživio prisutnost trećeg planinara nekoliko koraka iza sebe ali uvijek izvan vidnog polja. Kazao je kako ga nije vidio ali je osjećao da je tamo.
Tima znanstvenika Olafa Blankea s EPFL-a uspio je kod dobrovoljaca stvoriti iluziju strane nevidljive prisutnosti u laboratoriju a ponudio je i objašnjenje fenomena.
Znanstvenici su pokazali da je osjećaj nečije nevidljive prisutnosti posljedica promijenjenih senzorimotornih signala u mozgu koji su odgovorni za svijest o vlastitom tijelu i njegovu položaju jer su utjecali na, odnosno ometali su mozak u integriranju informacija o kretanju vlastitog tijela s osjetom položaja vlastitog tijela u prostoru.
Znanstvenici su zbunjivali mozak ispitanika u laboratorijskim uvjetima uz pomoć robota koji je dodirivao ispitanike po leđima uz odgodu dok su oni istodobno sami ponavljali takve pokrete.
Dio ispitanika nastali doživljaj opisao je kao osjećaj nečije prisutnosti a nekoliko čak i kao prisutnost duhova. Osjećaj nelagode bio je u nekim slučajevima tolikog stupnja da su ispitanici tražili da se pokus prekine.
Znanstvenici su zaključili da mozak, jednom ometen, te informacije nije više tumačio kao informacije o vlastitu tijelu nego ih je interpretirao kao tuđu prisutnost.
Komunikacijski nesporazumi događali su se između inzularnog, frontoparijetalnog i temeproparijetalnog korteksa mozga tijekom razmjene informacija i njihova interpretiranja.
Rezultati istraživanja objavljeni su u časopisu Current Biology.