Nema tome ni dva dana kako je u Pogledima Oslobođenja Mustafa ef. Spahić trasirao, da ne kažem najavio jedini mogući put kojim bi Demokratska fronta Željka Komšića i SDA pod vođstvom Bakira Izetbegovića mogle zajednički krenuti. Suština je u principima i ni 24 sata kasnije ti su se principi u vrlo konkretiziranom obliku i pojavili u dokumentu DF-a koji je – kako će se ispostaviti – više nego prihvatljiv Stranci demokratske akcije. Izetbegović i Komšić su izašli pred novinare i obznanili kako će upravo na osnovama te, nazovimo je zajedničke platforme, razgovarati sa Savezom za promjene.
Piše: Vildana Selimbegović, Oslobođenje
Da Mladenu Bosiću, njegovom imenjaku Ivaniću i Draganu Čaviću nije mrsko čuti za postojanje plana koji bi relativno brzo mogao obezbijediti kvalitativne pomake u životima običnog svijeta, nikom ko je pažljivije pratio zbivanja na političkoj sceni Republike Srpske nije iznenađenje, stoga zapravo ne treba da čudi što je Savez za promjene više nego voljan da se pridruži koaliciji koja bi pokrenula procese u Bosni i Hercegovini.
Šta ko dobija, naravno pitanje je svih pitanja. Možda je baš zato mudrije krenuti od onog šta ko gubi. Milorad Dodik u ovoj konstelaciji odnosa i snaga gubi uporišta i poluge kojim je štitio svoje odabranike i (p)ostaje ono što zaista i jeste – entitetski predsjednik, Živko Budimir RS-a ili još preciznije, tačno ono na što ga Bosić već nedjeljama podsjeća – izvršilac volje Narodne skupštine Republike Srpske. Dragan Čović – čije mjesto kako u državnoj tako i u federalnoj vlasti niko ne dovodi u pitanje, što je u Bosni i Hercegovini veoma važno naglasiti – gubi svog omiljenog partnera u RS-u. Personalno, Čoviću bi to moglo značiti veliki minus, haj’mo reći da je u Dodiku našao živopisnog druga, no principijelno, strateški i onako kako je Čoviću, kao lideru HDZ-a, a nesumnjivo i HNS-a valjda najvažnije, gubitak svega onog što je Dodik osam godina provodio u Bosni i Hercegovini može biti samo dobitak svim njenim narodima i građanima. Nešto drugačije, ali vrlo plastično je o tome jučer govorio i Bakir Izetbegović, kazavši kako smatra da Čović neće izdati Hrvate u BiH čiji vitalni nacionalni interes nikako ne bi trebao biti Dodikov o(p)stanak. I ovdje bi valjalo zaključiti spisak gubitaka jer je zapravo više no jasno da bi ta lista ideološki, pa potom i politički mogla biti prilično dugačka (otkud SDA i SDS zajedno?; šta to sve znači za DF i Komšića u smislu okupljanja ljevice?; otkud uopće ljevica sa narodnjacima?), no ekonomski gledano, BiH se primiče dnu dna, tako da joj svako okupljanje snaga raspoloženih za progresivne reforme predstavlja slamku spasa.
Zato zapravo i nije najvažnije šta ko pojedinačno i partijski dobija jer je – naravno – beskrajno teško pronaći zajednički imenilac šarolikom okupljenom društvu, mnogo teže zapravo nego prepoznati dodirne tačke Dragana Čovića i Milorada Dodika. No, zar nas prethodne četiri godine nisu uvjerile da su moguća savezništva i između najljućih neprijatelja? I to ne bilo kakva savezništva, već ona najvulgarnija, bazirana isključivo na foteljaškim i principima ličnih bogaćenja. I prije četiri godine smo imali platformu, istina samo na federalnom nivou, ali ju je grubo poderao upravo onaj koji se najviše hvalio vlastitom različitošću od ostalih.
Da Željko Komšić nije Zlatko Lagumdžija, jasno je bilo i puno prije njegova napuštanja SDP-a BiH. Još uvijek važeći lider federalnih socijaldemokrata pobjedu na izborima 2010. shvatio je kao zeleno svjetlo za testiranje videoigrice. Nažalost, protagonisti Lagumdžijinog videoigranja, da ne kažem filmska podloga masovnih scena, jesu živi ljudi, koje je pomjerao i razbacivao u svom beskrajnom nadmudrivanju s tobožnjim političkim partnerima koje je istovremeno sačekivao iza ćoška kuloarskim podmetanjima (ne obazirući se jesu li iz tuđih ili vlastitih partijskih redova) sa samo jednim ciljem: samoljubivim dokazivanjem vlastitog ega. Nije tu bilo ni ideala ni države, ekonomije i privrede ponajmanje. Ako se, opet kažem, ne računa vlastiti interes.
Komšić u ogledalu ne vidi samo sebe, u godinama raspleta dokazao je da zna prepoznati opći interes i dokument DF-a nije sporazum o podjeli fotelja, već niz mjera koje društvu otvaraju perspektive. Demokratska fronta i na taj način pokazuje da nije društvo jednog lica, već partija koja djelima (umjesto svjetlosnim efektima) želi utjecati na probitak društva. Za početak, smanjenje plaća svim razinama vlasti korak je ka približavanju narodu i nije samo budžetsko kresanje već puno više suočavanje sa realnošću. Onom realnošću na koju Savez za promjene u Republici Srpskoj upozorava već dugo, taksativno pobrajajući sve jaranske poteze lidera SNSD-a koji iz dana u dan urušavaju i ono malo preostalih firmi u RS-u koje ne žive od Dodikove milosti. Da u Federaciji nije puno bolje, ne krije ni lider SDA i ponovo izabrani član državnog Predsjedništva Bakir Izetbegović.
Upravo njemu je Mujki u subotu posvetio najviše pažnje: jasno je efendiji, dugogodišnjem pratitelju svih zbivanja na ovdašnjoj političkoj sceni, da SDA nema problem sa idejama, već s njihovom realizacijom. I to u onom najosjetljivijem, kadrovskom dijelu. Ako se Izetbegović i družina uspiju međusobno pogledati u oči i sa spiskova željenih funkcija izbaciti dokazane sinonime korupcije, nerada, javašluka i mešetarenja, opravdat će ne samo povjerenje svojih birača već i dati šansu kako dokumentu DF-a koji su i sami prihvatili, tako i Bosni i Hercegovini sa oba njezina entiteta. Jer je upravo na SDA najveća odgovornost. Otvaranjem vrata Savezu za promjene, SDA je skupa sa DF-om pokazala da ima i hrabrosti i političke vizije, no za realni rezultat treba upravo izborom kadrova dokazati da se Lagumdžija i Dodik neće reprizirati.