Prije tri godine u Indoneziji Helani Galpaya primjetila je čudnu anomaliju. Stanovnici te države koje je ispitala rekli su joj da ne koriste internet, ali su u fokus grupama entuzijastično govorili o tome koliko vremena provode na Facebooku.
Galpaya, istraživač (a sada i izvršni direktor) LIRNEasia, državnog istraživačkog instituta, pozvala je svog tadašnjeg šefa da mu kaže šta je otkrila.
“Izgleda da internet u njihovim umovima ne postoji; samo Facebook”, zaključio je on.
Slično je u Africi otkrio i Christoph Stork koji je pratio rezultate istraživanja ICT Africa – broj ljudi koji su rekli da koriste Facebook bio je daleko veći od broja onih koji su rekli da koriste internet. Još od 2013. Facebook objavljuje svoje napore o tome da umreži cijeli svijet, ali čak i Sheryl Sandberg, koja se nalazi na čelu operacija te kompanije priznaje da korisnici društvene mreže ni ne znaju da su na internetu. Na samitu u Davosu ove godine Sandberg je rekla okupljenima da će stanovnici zemalja u razvoju “ulaziti u prodavnice telefona i tražiti da dobiju Facebook”. Ili, kako je primjetila direktorica lokalizacije i internacionalizacije te mreže Iris Orriss, “svijest o internetu je u zemljama u razvoju vrlo ograničen. Štaviše, za mnoge korisnike Facebook je internet, pošto je često i jedina dostupna aplikacija”.
To je istina, ali baš iz razloga što Facebook, koji nije želio da za Quartz komentariše ovu temu, obezbjeđuje najlakši i najjeftiniji pristup svojim uslugama. Kompanija podstiče i inicijativu internet.org, kako bi internet bio dostupan i zemljama trećeg svijeta, a koja pruža slobodan pristup isključivo Facebook stranama, Facebook messengeru i nekolicini drugih usluga (broj zavisi od zemlje). Većina drugih servisa povezana je sa društvenim razvojem: pravima žena, poslovima, zdravstvom. Jedina prava povezanost sa širim internetom je Wikipedia i Google, ali klik na bilo koji rezultat pretrage, vodi do stranica koje zahtijevaju plaćanje.
Zašto je to važno?
Čelnici kompanije generalno odbacuju optužbe da je cijeli projekat internet.org zapravo interesni. Pišući za magazin Time, Lev Grossman dobio je šansu da razgovara sa Markom Zuckerbergom, dok je on bio u Indiji gdje je promovisao pristup internetu. Kada ga je Grossman pitao da li je internet.org interesna organizacija, Zuckerberg je samo rekao da će se možda jednog dana, za nekoliko decenija, projekat isplatiti.
“Ako učinite dobre stvari ljudima, to će vam se vratiti i na poslijetku ćete imati koristi”, rekao je on.
Dave Wehner, šef finansija Facebooka bio je još direktniji.
“Mislim da nije riječ o dugoročnim interesima; fokus na to da se svima omogući umrežavanje biće dobra poslovna prilika za nas”. Ako Facebook postane jedan od vodećih servisa u ovim zemljama, “tokom vremena ćemo kompenzovati dio uloženog”.
To je fer cilj za svaku kompaniju kojoj je cilj profit, ali ne i za projekat koji se predstavlja kao neprofitni. Uostalom, ako je cilj da se omogući pristup internetu, zar to ne bi trebalo da podrazumijeva cjelokupnu mrežu, a ne odabrane servise, koji zapravo žele da steknu početnu prednost u odnosu na ostale? Ipak, mnogi servisi počinju da se sele sa otvorenog interneta na Facebook i to ne samo u zemljama trećeg svijeta.
Salix Homes, kompanija koja se bavi izdavanjem i trgovinom nekretnina u Salfordu u Engleskoj, počela je da komunicira putem Facebooka sa svojim klijentima.
“Zaključili smo da je tako bolje i da nema smisla da ljude tjeramo da posjećuju naš sajt”, rekao je James Allan, marketing menadžer firme. Zbog tog poslovnog poteza, interakcija sa korisnicima je porasla za 90 posto, ali su zato posjete stranici pale. Allan ne mora da razmišlja o tome da li je sveprisutnost Facebooka među manje “potkovanim” korisnicima interneta dobra ili loša stvar, ali je činjenica da to ima ozbiljne posljedice.
Kako kaže Rohan Samarajiva iz LIRNEasia, “to nije otvorena mreža koju volimo i cijenimo”. Ipak, optimističan je da će Facebook naposlijetku korisnike dovesti na pravo mjesto. “Možda će im i pružiti širi koncept interneta. Oni su već na internetu, ali ne znaju da su tamo”.