Detalji variraju. Amerikanci spontano svoje vizitke gurnu preko stola. Japancima je razmjena vizit-karti složena poput ceremonije ispijanja čaja. Neke su vizitke diskretne. Kineski tajkun Guangbiao Chen ima posjetnicu na kojoj stoji “Kineski heroj za spašavanje iz zemljotresa”,
“Najistaknutiji filantrop iz Kine,” i ako u tom slučaju niste shvatili poruku, piše i “Najuticajnija osoba u Kini.” No razmjena vizitki je univerzalni ritual specifičan za poslovni svijet, piše the Economist.
Vizitke postoje dugo vremena i jedino što je drugačije jeste njihov format. Kinezi su izmislili kartice za prozivku u 15. vijeku da ljudima skrenuli pažnju da planiraju da ih posjete. Evropski trgovci su izmislili kartice za razmjenu u 17. vijeku u funkciji minijaturnih reklama. Vizitke također mogu da izazovu jake reakcije. Ništa neće podići više prašine na sastanku odbora od dizajna vizitki neke kompanije, kaže jedan direktor veteran.
Papir vs. smartphone
Tako i u romanu Breta Eastona Ellisa “Američki psiho”, serijski ubica i anti-junak pokušava da impresionira neke velike poslovne partnere sa svojom novom posjetnicom. Mnoge kompanije pokušavaju da svoje vizitke pretvore u minijaturne uređaje za svoje proizvode. Uposleni u firmi Lego daju plastične figurice sa njihovim kontakt informacijama isprintanim na plastičnoj površini.
Vizitke ljudi iz McDonaldsa su u obliku porcije pomfrita, a jedan trgovac sirom iz Brazila ima posjetnicu u obliku rende za parmezan. Kanadski advokat za razvode ima vizitku koja se može podijeliti na dva dijela, zlu ne trebalo.
No ovakvi trikovi mogu brzo da se potroše.
Tehnološki utopisti su na putu da pokažu da materijalna vizitka zapravo izumire. Konačno, zašto se i truditi da razmjenjujete komade papira kada jednostavno možete poslati njihove elektronske verzije preko svog smartphonea?
U svakom slučaju, može se dati argument i protiv: da su vizitke namijenjene da traju, te da je u frci sastanka ili tokom komunikacije, više nego važno da imate svoje vizitke spremne.
Pokušaji da se posjetnicama u ovo digitalno doba da novi format nisu nas odveli nikuda. Čak i na najpopularnijim tehničkim konferencijama u Silikonskoj dolini, ljudi pozdravljaju jedni druge tako što razmjenjuju male kvadrate sačinjene od mrtvog drveća, radije nego što šalju padatke preko mobilnih telefona.
Šef Facebooka, Mark Zuckerberg, koji je kratko vrijeme imao vizitku na kojoj piše: “Ja sam direktor, kučko”, sada ju je ipak zamijenio odraslijom i zrelijom verzijom.
Povjerenje i hijerarhija
Činjenica da vizitke preživljavaju u digitalno doba moćan je podsjetnik da je mnogo toga u poslu vezano bezvremeno. Uzmite, naprimjer, vječno i neizbježno pitanje možete li nekome vjerovati. Broj stvari koje mašine čine bolje od ljudi svakim je danom sve veći. Ali mašine ne mogu ljude gledati u oči i kazati kakva je neko osoba. Mašine, također, ne mogu transformisati poznanstva u prijateljstva.
Dobar dio dinamike poslovnog života će uvijek biti vezan za građenje veza među ljudima – izlaske na večere s njima, sport, čak i opijanje – i što mašine više kvantitativno preuzimaju, to se ljudi više moraju fokusirati na dodir i osjećanja.
Rapidan napredak kako globalizacije tako i virtualizacije znači da ovaj proces građenja povjerenja postaje još zahtjevniji. Menadžeri moraju da rade još više da bi utvrdili povjerenje sa ljudima iz različitih kultura: izvršni direktori globalnih organizacija rutinski potroše tri sata svake četvrte sedmice putujući. Oni moraju da budu sve bolji u korištenju sastanaka za učvršćivanje ovih poslovnih veza, koje su se prethodno gradile putem telefona ili interneta.
Ovdje su vizitke nesumnjivo veoma korisne. One su brz način da se utvrde veze, posebno u Aziji, gdje su neka vrsta opsesije. Neki biznismeni imaju posjetnice od 24-karatnog zlata. Djeca u vrtićima ponekad nose kartice ne samo sa njihovim kontakt-podacima, već sa opisom posla njihovih roditelja a nekad i djedova i baka.
Vizitke su također fizički podsjetnik da ste nekoga zapravo i sreli uživo, a ne samo da ste tu osobu gugliali. Pregledanje posjetnica može pomoći da se vrate uspomene na sastanak na način koji to elektronski spisak nikada ne bi mogao.
Vizitke su također dokaz drugog bezvremenog principa – hijerarhija je još uvijek važna, te govore da je nečiji posao važan dio njegovog ili njenog identiteta. Tako da razmjena vizitki nije samo započinjanje razgovora, već način da se ljudi plasiraju u hijerarhiju bez da vam bude neugodno da ih pitate čime se bave.
Ritual davanja posjetnice može biti odličan način za započnete prijateljstvo. I, mada se ovo nekada čini staromodno, razmjena vizitki će da traje.