Brdo Bešići povrh magistralne ceste Bosanska Krupa – Bosanska Otoka je lijep i pitom kraj u kojem lijepo prirodno okruženje živi i sa nekoliko priča koje se, od onih priča porodica koje imaju brigu kako na najbolji način nositi stvarnost, razlikuju po onim rečenicama u kojima se vode velike i teške životne bitke sa nekim posebnim nedaćama koje je život donio i koje se teško liječe, a dotiču nadragocjenije-njihovo dijete.
Jedna od takvih priča već godinama je u domu Samire i Mumina Bešića, vrijednih roditelja Arslana i malene Zemine, koji su, mada nezaposleni, svojim rukama, uspjeli sebi sagraditi i dom i hraniti svoju porodicu, možda i bolje od mnogih porodica gdje se poslije ratnih sukoba nije imalo stalnog posla. U ovoj porodici nije nedostajalo, ni ideje i volje, da se sopstvenim radom obezbjede osnovni uvjeti za život, piše “Mojusk.ba“.
Ipak, život ih je na tešku kušnju stavio najviše kada je u njihov dom stigla mala djevojčica kojoj su se radovali kao svom drugom djetetu. Rodila se malena Zemina i život je u tom trenutku, vedrim roditeljima, pokušao ukrasti osmijeh i useliti u njihov dom tugu. Nisu se dali.
Tek nekoliko dana su bili zatečeni skrivajući nedostatke sa kojima je rođena njihova djevojčica. Samo nekoliko dana i onda odlučili da odlučno krenu u borbu za svoju Zeminu i da onako, po Božjem,sve ono što im se slamalo u duši, pretvore u radost kakvu su i čekali sa rođenjem svoga drugog djeteta. Mnogo godina je iza njih, a svaka je obilježena istom željom, da svojoj djevojčici pruže njegu i liječenje kako bi jednog dana njena stopala bila što sličnija stopalima njihovog sina i Zemininih školskih drugara.
Zemina je danas učenica Osnovne škole Otoka, odlična je učenica. Majka Samira kaže da je imala sasvim normalnu, kontroliranu trudnoću. I porođaj je bio lak. I stigla je djevojčica, što bi rekli, “uparili“ su sina i kćerkicu. Onda, tek dan poslije poroda, ljekari su majci pokazali djevojčicine nogice i rekli da je rođena kao dijete sa posebnim potrebama. Majka djevojčice kaže, svaki dan sjeti tog dana.
Sjeti se ako je sakrivala svoju curicu par dana od rodbine. Onda su ona i muž odlučili reći istinu i početi svoju borbu, od sedmomjesečnog liječenja u Bihaću, brojnih gipsova, bolnica u Sarajevu, operacija, terapija, kontrola i pregleda i svuda gdje su našli tračak nade za bolje sutra svoje djevojčice. I kako to obično biva,često su se uhvatili u mislima da su zavoljeli više Zeminu od sviju. Od sina. I brat je sestru najviše volio i bdio nad njenim odlascima po raznim bolnicama.
Vrijedna Zeminina mama najbolje zna kako je bilo radovati se, roditi i saznati, na najgrublji, recimo i hladni način da joj djevojčica ima iskrivljena stopala. Činilo joj se kao da su joj ljekari sugerisali da od njene djevojčice nema ništa.Iz sreće su je ubacili u petu brzinu tuge, a onda je ona, noseći tugu cijele porodice,zajedno sa svojim mužem krenula u bitku za svoju djevojčicu, ne gubeći nadu da će se njihov san ostvariti:prvo da Zemina preživi, a onda i da hoda kako svi. Ništa im nije bilo važno, ni prognoze ljekara, ni sažaljivi pogledi. Sve što su imali, a stekli su dosta, založili su i krenuli od ljekara do ljekara tražeči Zeminino bolje sutra.
Često je prilikom posjete u kući Bešića otac Mumin zaplakao. Sa gomilom papira nam je ispričao zdrastveni karton Zeminin. Zemina je rođena sa totalnim zakrivljenje oba stopala unutra. Srećom nalazi su pokazali da je djevojčica mentalno zdrava i utvrdili da genetski nije bilo pretpostavki za takvo rođenje djevojčice. Pokušavalo se sa gipsom,ali uspjevalo nije. Sve nalaze su radili i 2007. godine Zemina je u Sarajevu imala dvije operacije. Fizikalne terapije su bile bezbrojne. Banjaska liječenja. Ali uspjeha, vidljivog nije bilo. Neke nalaze nisu ni htjeli raditi u Sarajevu jer su tražili garancije za plaćanja. Ipak u Tuzli su ih uradili. Besplatno. Ni u Tuzli, poslije nalaza, vijesti nisu bili optimistične i nisu davali neku nadu.
Mumin nije stajao, nije mogao. Želio je otići u neki veći centar. Kako kaže, u Europu. Pomogla mu je rođakinja koja radi u bolnici u Ljubljani. Tu se rodila nada. Tu se Zemina po treći put operisala. I učinci su vidljivi. Cijele troškove operacije platili su Bešići. Prodali su sve osim kuće i platili oko 8000 eura troškova za prvu operaciju u Ljubljani.
Mumina svi znaju kao radišnog i vrijednog čovjeka koji se dao i u ratu i u miru. Osim posla, rada kao demobilisanii borac, privatlukom je sve što je stvorio založio za svoju djevojčicu.
Sedam godina nisu imali pomoći u liječenju Zemine, osim one koju im je pružio Muminov brat. Nisu ni tražili. Prodavali su stoku, jednu po jednu kravu, svaki dinar koji je Mumin zaradio –sve je bilo dato za liječenje. I sada su se teško odlučili da pozovu humane ljude da im pomognu. Dogovorili su se sa ponosom i u zaista u beizlaznoj situaciji, da zatraže pomoć za novu operaciju na koju Zemima ide iza prvomajskih praznika. Poslije djelomično ispravljenog desnog stopala sada bi profesor u Ljublani trebao operirati Zeminino lijevo stopalo.
Novaca nemaju, ali znaju da u Ljubljanu moraju. Znaju da sada, ne smiju odustati i da moraju do punoljestva pratiti sve ono što im ljekari kažu kako bi Zemina u srednju školu išla svojim ispravljenim stopalima.Teško ali su odlučili pozvati sv e dobre ljude da pomognu.
I Mumin i Samira kažu da žive u ljubavi, da imaju za hranu, da imaju svoj skromni dom. Novaca za operaciju koja slijedi, nemaju. Kaže nam Mumin da nije prilika da se sada žali na sve institucije u BiH koje bi mogle biti od pomoći. Brojni dopisi i zamolbe ostali su bez odgovora.
Još jedan demobilisani borac koji je bio jedan od onih koji su donijeli slobodu i mir svom gradu i čaršiji je sam sa svojim najbližim, sa novim zadatkom, željom i snom koji je zapovijed njegovog koliko i Zemininog života. Obezbjediti novac za operaciju.
Otac i majka žele da Zemina novim hodom zaboravi sve ono o čemu je slušala i što je sama zapamtila hodajući po mnogim blnicama u tri države. Žele da njihova djevojčica trči svojim Bešićkim brdima i sama ide put škole, da je taj hod ne boli i da može sa svojim bratom sa kojim zajednički dijeli ljubav prema nogometu, zaigrati i gol mu dati.Želi kad poraste postati možda profesorica tjelesnog, plesačica. Želi živjeti.
Porodica Bešić je do sada istrajala u svojoj borbi, borbi koju bi možda neodlučniji davno napustili. Oni neće. Mumin želi zaboraviti sve one riječi koji su stale u rečenicu da nema lijeka, da slijede kolica i postelja i nepokretnost i šta sve još teško ne.
U Ljublajni su pronašli ovorena vrata i mogućnosti koje toliko žele i znaju da moraju ispuniti. Jer bez Zemine život za njih smisla ne bi imao. Ona je vesela, vedra, razgovorljivadjevojčica koja za dobro jutro pravi sklekove, za dobar dan vozi svoje staro,parstaro biciklo i za dobru večer poigra nogometa.Sa nogicama kakve su bile i kakve su sada. Utopljena, pažena jer njene noge su uvijek hladne. Njena stopala su su sada na pola koraka.U toj drugoj polovini treba pomoć dobrih ljudi. Ljudi koji neće od sebe dati milostinju ,jer za to ova porodica nije.Očekuju da će dobri ljudi dati ono što mogu i što je zapovijed ljudska u darivanju prema onima koji život boje svoj nadom, sa osmjehom i kad bi se zaplakalo,sa onima koji ,iako nenavikli, svoju priču žele podijeliti sa drugima. Zato su odlučili, ponsno pozvati na humanost. Za svoje dijete.
Svi koji mogu imaju priliku da Zemini pomognu. Svi koji žele mogu da budu dio onih koji će sakupiti pet hiljada eura (5000) za Zeminu Bešić iz Bosanske Otoke, za već zakazanu operaciju – četvrtu po redu. To je slijedeći korak ,do onih koji ih očekuju do njenog punoljetstva i formiranja njenih kostiju.
I nemojte misliti da Zeminu prečesto ne zabole njene noge. Ne može dugo. A želi. Mada sada kažu, lakše je. Ne nosi se na rukama do škole, Sada ide školskim kombijem. Zahvaljući školi.
Dobri ljudi imaju priliku da pomognu u desetogodišnjoj borbi Samire i Mumina za njenu djevojčicu. Novi izazov je adresiran na slijedeću operaciju Zemininu u Ljubljani, poslije prvomajskih praznika, ovoga proljeća.
Dobri ljudi, Zemina je djevojčica koja će vam zahvaliti i poželjeti da vam se dobro prema njoj dobrim i najboljim vrati. Svi koji žele pomoći Zemini, porodicu mogu kontaktirati na broj telefona 061/280-563.
Za inostrane uplate
SWIFT: BALVBA22
IBAN: BA395688655411753405