Jedan od kandidata za direktora Opće bolnice u Sarajevu, doktor Dragan Stevanović za Žurnal otvoreno govori o korupciji u zdravstvu
Žurnal: Kako komentarišete “prateće okolnosti” izbora novog direktora Opće bolnice?
Stevanović: Neću da se svrstavam ni na jednu stranu, nisam ni za Bakira, ni protiv Seke, nisam za Seku a protiv Bakira. Na kraju krajeva, ima nas i drugih koji smo mislili da smo konkurirali na regularan način.
Hoću da razgovaram o programima jer mi niko mi nije dao priliku da na javnom mjestu branim svoj program razvoja te bolnice. Nije dao ni Seki, Bakiru, ni Abudu. Ako smo negdje iz političkih razloga dali nekome prednost, to znači das am ja apriori limitiran kao kandidat. Mi zaista u javnim preduzećima postajemo taoci.
Žurnal: Sebija Izetbegović obratila se uposlenicima nakon preuzimanja funkcije. Kako ste vi doživjeli to obraćanje?
Stevanović: Direktorica je imala izvrstan nastup i ako se to ostvari ja ću biti veoma sretan. Zanimljivo je, međutim, a govoreći to uopće ne sporim njene kvalitete, da se odjednom mijenja stav svih koji utiču na rad JU, pošto se promijenio odnos snaga u upravljačkim strukturama – bit će investicija, opreme, kadrova, bit će univerzitetska bolnica…
I sve što 20 godina objektivno, argumentirano zagovaramo i govorimo da smo nepravedno zapostavljeni – sad će moći? Iskreno, bio bih jako sretan da se to ostvari. Ali me i strah – ako ode ova vlada a dođe neka druga, hoće li se onda i to promijeniti opet? I opet ću ja biti talac ove politike – ima li išta konzistentno u zdravstvenoj politici u ovom kantonu?
Može li aktuelna vlast biti taoc jednog čovjeka? I pritom mislim na Radeljaša. Ne sporeći njegove kvalitete, ali znam da nije bio dosad u zdravstvu. Mogu li jednom takvom čovjeku odjednom dati da se pita o sredstvima, o ljudima, direktorima, UO, da ucjenjuje aktuelnu vlast?
I inače mnoge stvari nisu bile jasne kada je riječ o upravljanju u zdravstvu. Jedan primjer koji posredno govori o načinu donošenja bilo kakvih odluka je i Komisija za odobravanje liječenja izvan KS pri Zavodu zdravstvenog osiguranja. Bio sam član te komisije, kao i jedan pedijatar, ginekolog, anesteziolog… zatekli smo složak predmeta, radili korektno svoj posao, pokušali da riješimo te nagomilane slučajeve – tri mjeseca.
Jedan dan me zove sekretarica Komisije: “Možete li sutra na komisiju?“ Kažem da ne mogu jer sam na putu, ali mogu u ponedjeljak. Kaže ona: E, u ponedjeljak nećete moći, bit ćete smijenjeni.” Zašto, kako? Došao novi UO.
NIJE TEŠKO BITI DOBAR MENADŽER
Žurnal: Imate li primjedbi na način na koji je konkurs proveden? U smislu bodovanja kandidata i intervjua?
Stevanović: Formalnopravno nemam nijednu primjedbu na način na koji je konkurs proveden. Neću se žaliti. Jedino mi je malo zasmetalo što je jedan član konkursne komisije bio iz naše kuće a dva sa strane, to do sada nije bila praksa. Šta je baš o meni mogao znati dr Damir Kočo iz KCUS-a… Ono što ja osporavam jeste legitimitet tom UO i to ću raditi sve dok sud ne kaže drugačije.
Žurnal: Možete li komentarisati rad dosadašnjeg menadžmenta. I sami imate dosta iskustva u upravljanju?
Stevanović: Dugo je 20 godina. Ali od devastirane bolnice, uz vrlo malu podršku vlasti, Bakir Nakaš uspješno je plivao u prilično nedefinisanoj sredini vlastitim snagama i sredstvima bez velike pomoći vlastodržaca. Poslije 20 godina je vrijeme da se mijenja menadžment, ali ne na ovaj način.
Ako je neko valjao 20 godina zar ne valja još tih pola godine? Mi smo u našoj kući bili poznati i po tome što smo se ljudski odnosili prema ljudima koji su odlazili u penziju, pozdravimo se s njima, ne istjeramo ih isti dan iz prostorije.
Kad sam mijenjao svog šefa odjeljenja, ja nisam ušao u kancelariju dok on nije rekao: “E vala je vrijeme da se zamijenimo”. Svi ćemo doći u tu situaciju – načini nisu dobri, takvi su da izazivaju tenzije. Mislim da je Bakir trebao biti v.d. dok ne dođe direktorica, mogli smo promijeniti Pravilnik i imati savjetnika direktora godinu dana… sve se može ako hoćete. Ne svrstavam se, niti mislim da Bakir treba biti doživotni direktor. Skloni smo da sve pojednostavimo na personalne odnose, ali ja govorim o principima.
Žurnal: Ipak, Ustanova je poslovala sa gubitkom?
Stevanović: Nađite mi jednu zdravstvenu ustanovu koja nije poslovala sa gubitkom. Nađite mi jednu zdravstvenu ustanovu ovog kapaciteta. Gubitak je morao biti zbog amortizacije, nemogućnosti sklapanja velikih poslova, paušalnih određivanja budžeta. S druge strane, nema velikog broja nepriznatih kadrova, ni velikih afera i problema.
Imao je ovaj menadžment i mana i prednosti ali znate da se prije pola godine promijenio odnos snaga u dvije zdravstvene ustanove, da je dosad ova politička struja imala najveći politički uticaj u KCUS-u. Evo jednog od primjera: prije par mjeseci otišla mi je sonda na UZV-u, dok je još bio ovaj SDP-ov ministar, ja tražim da je kupim, niko nema… onda smo je popravili. Druge kuće su sa mnogo više gubitaka i mnogo više nepriznatih radnika nego Opća bolnica. Kad analizirate gubitak vidjet ćete da je opravdan i nije nastao krivicom menadžmenta ili uposlenika.
Žurnal: Vi i Abud Sarić ipak niste istupali u javnosti na tako izravan način kao Bakir Nakaš?
Stevanović: Znate šta, da ovdje nisu bili u igri doktorica Izetbegović i doktor Nakaš ne bi ni ovdje bilo ovakva situacija. Možda bi bilo malo povika, ali ovako… Neću da razgovaram o personalnim stvarima. Imam svoje mišljenje ali to mi nije dominantno u ovoj priči, dižem svoj glas protiv diletantske politike. To je na sudu.
Žurnal: S obzirom da ste dugo i sami vodili odjele, imate iskustvo u rukovođenju, da li vjerujete u menadžerske sposobnosti nove direktorice?
Stevanović: Nije teško biti dobar menadžer u ovakvoj ustanovi ako imate podršku od institucija koje vas finansiraju sa nivoa vlasti. Neka vam aktuelni ministar da saglasnost za 20-30 novih uposlenika visokih stručnih kadrova, neka mi da saglasnost na opremu koja je neophodna – jer s čim mi radimo to je sramota, svaki dom zdravlja ima bolji rendgen pulmološki nego ja – neka mi da bolja sredstva da korektno ispratim plaće po kolektivnom ugovoru, i ja ću biti dobar menadžer.
Žurnal: Šta su bile glavne stavke vašeg programa, koji, kako kažete, niste imali priliku predstaviti javnosti?
Stevanović: Javno sam rekao da je veliki dio mog programa program koji je ponudio dr. Bakir Nakaš jer sam ja 20 godina u toj kući a od toga sam 14 u menadžmentu kuće kao šef odsjeka, kao šef odjeljenja, kao predsjednik sindikata… Kasnije sam kao šef odjeljenja bio vrlo uključen u razna događanja i raspravljanja o organizaciji i budućnosti bolnice.
To kod nas jeste bilo prilično transparentno, imali smo mogućnost da dajemo prijedloge, sugestije, razmišljanja… potcrtao sam da sam u neki stvarima u odnosu na Bakira Nakaša oštriji i temperamentniji.
Mislim da se bolnici neopravdano daje status kantonalne bolnice, mislim da nas ne mogu svesti na sekundarni nivo, da nema nijedne moderne bolnice u svijestu koja nema i dijelove tercijarne zaštite… mislim da zbog establišmenta i atavizama Sarajevski univerzitet nije uradio ono što je trebao da uradi, da ima ovu bolnicu kao nastavnu bazu.
Mislim da treba biti oštriji oko postupanja o unutrašnjem radu i disciplini jer ima ljudi koji ne zaslužuju da se provlače bez sankcija, a to govorim 10 godina. Svaki direktor mora imati šefa medicinskog osoblja ili pomoćnika za medcinske poslove koji bi se brinuo o medicinskom program.
Također, naveo sam da smatram da se može pravilnije napraviti unutrašnja raspodjela za plaće, da su neki precijenjeni, neki potcijenjeni, te da se način finansiranja mora definirati. I toj konkursnoj komisiji sam rekao da neću biti taoc nijedne političke partije, te da bolnica neće ići naprijed ako se ne pospreme neke stvari oko primarne, tercijarne i sekundarne zaštite. Neću da se više dovodi u pitanje treba li uopće ta kuća ili ne treba – dogovorite se jednom.
KLJUČNA OPREMA JE KAFANSKA
Žurnal: Kakvo je stanje na Vašem odjelu, da ne govorimo o cijeloj bolnici – imate li dovoljno opreme, kadrova, kakvi su odnosi među ljekarima?
Stevanović: Moje odjeljenje je možda i najorganiziranije u bolnici. Poznat sam po tome da sam dosta strog i rigorozan i da insistiram na nekim procedurama. Imamo procedure koje se moraju poštivati, insistram na kolektivnom radu, apsolutno znam o svakom bolesniku sve… neću potpisati otpusnicu dok je dobro ne iščitam. Bolesnik prilikom prijema dobije karticu na kojoj piše ko je njegov sobni ljekar, gdje moće tražiti informacije ili dati primjedbe, ko je šef odjeljenja, ordinirajući doktor mora mu objasniti sve što ga zanima… prilično smo organizirani.
Kadrovi: devet internista pokriva grad, specijalističko-konsultativnu službu, značajnu dijagnostiku kao što je endoskopija i kardiologija neinvazivna, pokrivamo skoro pola grada sa savjetovalištem za dijabetes, imamo hospitalne bolesnike, konsultanti smo za sve ostale dispcipline… mislim da smo u tako maloj sredini prilično organizirani.
Kao ljudi? S manama, ali ne dam da to preraste u bitku. Raspravljamo javno, poznat sam i da nagrađujem i da kažnjavam, to je tako. Oprema? Vrlo dotrajala. Ključna oprema na mom odjeljenju je kafanska. Doslovce. Kardiološka oprema kojom sad radimo je stara osam, devet, ako ne i više godina. Dobili smo je tako što smo Božo Pašagić kao prijatelj bolnice i ja sjedili u kafani sa tadašnjim sekretarom Skupštine Grada, lobirali i Grad nam je kupio. Oprema u intenzivnoj njezi: kupila se nova za hirurški dio pa se internistima dala stara.
Žurnal: Ali i to je dio odgovornosti menadžmenta?
Stevanović: Možda smo mi manje bili forsirani od hirurških disciplina, ali sam svjedok činjenice da smo pisali mnogo zahtjeva za nabavku opreme i modernizacije ali nismo prolazili. Malo šta smo mi modernizirali a da nije od donacija, malo toga došlo je od Zavoda. Uvijek su govorili: “Ne dirajte kapitalna ulaganja”, a kapitalna ulaganja su Klinički centar.
Žurnal: Ankete koje provodi Opća bolnica pokazale su da je više od 30% ispitanika dalo mito ljekaru a dva posto ispitanika reklo je kako su dali mito u procesu javnih nabavki opreme. Mislite li da se ustanova do sada uspješno nosila sa tim problemom?
Stevanović: Imali smo situaciju da zadovoljan pacijent leži u sobi i pita: “Doktore, šta da nabavim?” Ja kažem: “Kupi mi opremu za ovu sobu”. Imam tri bolesničke sobe kao apartmane, divno opremljene, sa plazmama. Pacijent kupi i ja stavim pločicu ko je kupio, da se zna. Ima li korupcije među kolegama? Ima. Nemojmo lagati da nema. Opet i tu postavljam stvari, iako nisu zakonite, na dva različita načina.
Pođe pacijent iz kuće i tutne vam nekakvu kovertu u džep: ne odobravam, ali ne osuđujem. Takvo je nekakvo običajno pravo u ovo našoj nesretnoj zemlji. Međutim, da dođete kod doktora i on vam kaže: “Dat ćeš mi 500 maraka da te ja operišem, ako ne – operisat će te moj asistent”, ili: “Dat ćeš mi 300 maraka da te primim u bolnicu ili 20 da ti uradim UZV” – to je kriminal.
Ali ima li toga? Ima. Mi smo čak unutar kuće i locirali nekoliko takvih ljudi, poduzimali smo i neke zakonske mjere u smislu kažnjavanja. Ali teško je to istjerati na čistac jer pacijenti nisu spremni za saradnju. Da biste nešto proveli zakonski i sudski, pa i do otkaza, morate imati argumentiranu i potpisanu izjavu pacijenta.
Najčešće su to anonimne ili poluanonimne prijave gdje pacijenti neće da stanu iza svoje obavijesti. Kad god su stali, makar minimalno, mi smo tu poduzimali mjere, ali mislim da ne recimo onakve kakve bih ja poduzeo. Ipak, bojim se da sam bio na Bakirovom položaju i poduzeo nešto, da bi mi ombudsmani vratili jer ja znam da je to tako ali nemam čvrstih dokaza.
Žurnal: U prvom obraćanju direktorice Izetbegović nije bilo govora o borbi sa korupcijom?
Stevanović: Ne znam hoće li novi mendžment ići u tom smjeru. Znate da mi u našoj kući nismo imali nekih dramatičnih afera, ali ima toga. Nas ima 100-njak ljekara ali nismo svi iste težine. Ova bolnica se vrlo brzo može devastirati ako neke stvari u kadrovskom pogledu ne pomaknemo. Da ne budem lažno skroman, ona sad stoji na 20-ak stubova i kad bi se oni urušili, ova infrastruktura ne bi mogla podnijeti teret. Treba imati čovjeka koji će donijeti odluku kad je niko ne voli donijeti.
(Razgovarala: Branka Mrkić Radević / Zurnal.info)