Borci za mentalnu higijenu građana, ljudskopravaši, čuvari „istinske nacionalne kulture“, rockeri, reperi, urbani raja i ostali borci protiv ove „počasti“ konačno trebaju spustiti svoja oružja moraliziranja i borbe za „prave vrijednosti“, te priznati za njih vrlo gorko istinu- turbofolkeri su ih pobijedili. Tačnije, deklasirali u svakom aspektu.
Piše: Danijal Hadžović
No, budimo realni, nije da su u startu imali neke pretjerane šanse. Tajna uspjeha turbo folka vrlo je jednostavna- većina pripadnika naroda i narodnosti bivše Jugoslavije voli tu muziku i slatku iluziju koju im ona nudi. Uzaludne su bile stotine tekstova, dokumentarnih emisija, okruglih stolova, medijskih kampanja i čega sve ne, zabrinutih i prosvijećenih građana o štetnom utjecaju te primitivne i zatucane muzike po mentalno zdravlje stanovništva; uzaludne su bile i zabrane i cenzuriranja ove muzike u Hrvatskoj, koja su rezultirala time da su folkoteke sa „srpskom ćirilicom“ postale centar noćnog života, sa starim srednjoevropskim gospodskim gradom Zagrebom kao pretedentom da postane novi centar turbo folka kao grad s najvećim brojem tzv. folkoteka; uzaludni su bili i histerični primitivni ispadi bh. glumca i bivšeg SDA-ovog ministra kulture Emira Hadžihafizbegovića, koji nas je upozoravao da ne smijemo dozvoliti da turbo folk uništava našu omladinu i da „srbijanske drolje zavode bošnjačke mladiće“.
Mnogi nastanak turbo folka direktno vežu za Miloševićevu eru i smatraju ga soundtrackom njegovih ratnih pohoda. Istina je pak da je turbo folk prilično stariji od te ere, no sve do devedesetih od tadašnjih komunističkih vlasti bio je sistemski cenzuriran, da bi u Miloševićevoj Srbiji dobio potpuno oslobođena krila za širenje. Ako izumemo pojedine krvave stihove bolesnih umova poput Baje Malog Knindže, koji su turbo folk koristili kao sredstvo za „odbranu“ srpstva i borbu protiv „balija“ i „ustaša“, ovu muziku generalno je pogrešno vezivati uz konkretnu političku ideologiju i davati joj nekakva mitska obilježja, jer to je zapravo oduvijek bila plitkoumna, benigna muzika koja je najprostijim mogućim rječnikom govorila o svakodnevnim pojavama poput propalih ljubavi, prevara, izgubljenih prijateljstava, ili pak u rjeđim slučajevima, o životu na visokoj nozi, lakoj lov i sličnom, te je kao takva tadašnjem srbijanskom režimu predstavljala izvrstan način za skretanje pažnje naroda sa očajne svakodnevnice krvavih ratova, bijede pod sankcijama i nepostojanja bilo kakve životne perspektive.
U međuvremenu, Milošević i njegov režim su pali, no ne i turbo folk, koji se konsolidovao, ojačao, povećao svoje tržište, produkcijski se maksimalno usavršio i poharao prostor čitave bivše domovine. Države, vlade i političke strukture su se smjenjivale, međutim turbofolkerski tekstovi uz nešto savremeniju muziku, ostali su kakvi su uvijek i bili- površni, lako razumljivi i vulgarni. I kao takvi prosječno (ne)pismenim balkanskim stanovnicima bili su i ostali bliski i nešto s čim su se mogli poistovijetiti.
Turbo folk je, ne obazirući se na dešavanja oko sebe, marljivo radio svoj posao, danonoćno producirao hitove i proizvodio zvijezde, te se neokrznjen popeo na pijedestal balkanskih kulturoloških brandova.
Danas je turbo folk je jedna od najvećih i najprofitabilnijih industrija na prostoru bivše Jugoslavije u kojoj se vrte stotine miliona eura, koja je ušla u svaku kasabu i zaseok na zapadnom Balkanu i šire, i od koje danas živi na desetine hiljada ljudi- od stotina raznih pevaljki i pjevača, preko silnih tekstopisaca, kompzitora, producenata, pa do estradnih menadžera, vlasnika kafića i konobara.
Mnogim ljudima, kao što je i meni samom bilo, teško je pomiriti se sa činjenicom da većini njihovih sunarodnjaka krajnji domet muzičkog ukusa predstavlja slušanje užasnog kreštanja o izgubljenim gaćicama, provodima na splavovima i prevarama na momačkim večerima, no pomirimo se sa realnošću- većini ljudi ta muzika godi i u njoj pronalaze vrhunski provod, na njoj grade svoju životnu filozofiju i turbo folk jeste slika i prilika mentalnog sklopa prosječnog balkanskog žitelja. „Urbana raja“ koliko god bila zgrožena takvom slikom svog društva, mora se pomiriti s činjenicom da većina ljudi tu vrstu muzike i način života koji je prati, naprosto voli, i svi ti glupavi i odveć patetični apeli za borbom, cenzuriranjem ili uništenjem turbo folka samo otkrivaju njihove skrivene totalitarne ambicije da, vjerujući u vlastitu intelektualnu i moralnu superiornost, ljudima počnu određivati čak i šta bi smjeli stavljati u vlastite uši.
No, umjesto dugogodišnjeg uzaludnog aktivizma i silne brige za mentalno zdravlje društva, ogorčeni protivnici turbo folka bi od tog femonema i njegovih protagonista itekako mogli naučiti kako se obavlja posao. Naime, nema razloga biti kivan na osobe poput Saše Popovića, Marine Tucaković ili Tončija Huljića (koji je glavni proizvođač zapadne varijante u suštini identičnog muzičkog smeća) zbog uspjeha koji su ostvarili, iznjedrivši na stotine hitova sa desetinama novokomponovanih pjevača koji pune kafane, klubove i dvorane širom prostora bivše Jugoslavije. Oni su zapravo samo poduzetnici koji su narodu dali ono što je želio da vidi i čuje, i razvili su jednu čitavu industriju koja vremenom postaje sve veća i snažnija, a u koju i oni sami bogami ulažu nemale novce (dovoljno je samo pogledati primjerice scenografiju jednog Grand showa koja košta vjerovatno više stotina hiljada eura).
Od opskurnog muzičkog proizvoda napravili su vrhunski brand koji je ostvario ono što svi napori međunarodne zajednice, „liberalnih“ intelektualaca i političara, ili raznih nevladinih organizacija nisu uspjeli- prevazići nacionalne razlike i stvoriti jedinstven (turbofolkerski) kulturni prostor diljem bivše Jugoslavije. Danas gotovo da nema mjesta na prostoru bivše države u čijim kafićima i diskotekama turbo folk zajedno sa svojim „zvijezdama“ nije dobrodošao. Iako je epicentar ove muzičke pojave svakako u Beogradu, ovo tržište gotovo je u potpunosti ujedinjeno, i za mnoge njegove regionalno poznate protagoniste postalo je krajnje nebitno odakle vode porijeklo ili u kojoj zemlji trenutno žive. Bošnjačka i hrvatska omladina nema više moralnih barijera da uživa u oblinama i jecajućim glasovima „srbijanskih drolja“- kako bi to bivši ministar rekao, dok su pjevačima iz BiH vrata u Srbiji odavno širom otvorena. Jedino se donekle, ali sasvim neuspješno, „uljudbena“ Hrvatska i dalje pokušava braniti od „počasti“ turbo folka, pa tu muziku još uvijek ne možemo tako često čuti u njihovim medijima (ne računajući domaći turbo folk u vidu Rozgi, Severina i kompanije) i pjevačima iz Srbije i BiH otežano je održavanje koncerata. No, s druge strane, Hrvatska postaje krcata folkotekama i želju mladih za ovom vrstom glazbe nikakvi otpori s vrha više ne mogu spriječiti. Turbo folk tako je stvorio jedinstven kulturni svijet sastavljen od ljubavnih intriga, ludih provoda, brzih automobila i još bržeg života; svijet u kojem su nacionalne, vjerske, regionalne i druge podjele postale sekundarne u odnosu na miris novca i provoda, i koji, ma koliko je možda često u suprotnosti sa životom većine jedinki koje ga konzumiraju, predstavlja slatki halucinogen u koji se utapaju balkanske mase.
I na koncu, šta je pak toliko zabrinjavajuće i opasno u tom svijetu? Jesu li opskurno obučene djevojke i kockastoglavi mladići koji u diskotekama uz turbo folk pijanče i vesele se do ranih jutarnjih sati primjer potpune degradacije naše omladine ili pak prije samo njena stvarna slika koja postaje problematična tek onda kada pojedinci odbijaju prihvatiti da je ona dominirajuća? Je li veći problem u činjenici da običan mali čovjek sebe prepoznaje u tim banalnim plitkoumnim stihovima o svakednovnim životnim i ljubavnim zgodama kroz koje, da se ne lažemo, svi mi prolazimo, ili u tome što manjina uvjerena u superiornost svog kulturnog nivoa i muzičkog ukusa smatra da on kao takav treba biti dominantan u društvu, iako većina njihovih sunarodnjaka ne misle tako, dok sami nisu sposobni učiniti ono što je turbo folk učinio- stvoriti industriju koja će ujediniti ovaj prostor i postati njegovo dominantno muzičko obilježje.
(Bh-index)