Stezanje obruča oko Sarajeva zapečaćeno je 2. maja 1992. godine i od toga dana Sarajevo je u okruženju bilo 1.335 dana, bez oružja za odbranu, bez hrane, vode, struje, gasa…
2. MAJ 1992. OPĆI NAPAD Po vojničkoj terminologiji, u 4.30 počela je artiljerijska priprema i trajala je dva sata. Za to vrijeme gađani su civilni objekti u gradskim općinama Centar, Stari Grad, Novo Sarajevo, Novi Grad – Vijećnica, zgrada Predsedništva, Higijenski zavod, Stara centrala “Vaso Miskin Crni”, Žica, TV predajnik Hum, TVSA, Nedžarići.
Otvarana je puščana i mitraljeska vatra iz kasarni u gradu i Vojne bolnice, u kojoj se nalazio dio specijalaca iz Niša i snajperisti koji su dominirali Marindvorom i Skenderijom. U Domu armije specijalci iz Niša, sa komandantom Šuputom, vatrom su kontrolisali autobusko stajalište i park ispred Svjetlosti. U jutarnjim satima izvršena je diverzija unutar Glavne pošte na Obali i tako prekinuto 60.000 telefonskih veza u Starom Gradu i Centru.
Opći napad oklopno-mehanizovanih jedinica počeo je pravcima: Nedžarići – zgrada Televizije; Lukavica – Vraca – Jevrejsko groblje; Lukavica – Vraca – Zagrebačka – Skenderija. I tada nastaje borba na život i smrt do zuba naoružanih i vojnički dobro obučenih snaga za napad i pripadnika TO, legalnih oružanih snaga RBiH. Formacijski neuvezane općinske jedinice TO, Zelene beretke, Patriotska liga, policija veoma slabo naoružana, bez oklopnih vozila i artiljerije, suprotstavili su se, od kvarta do kvarta, neviđenom hrabrošću i samopožrtvovanjem.
Oko 10.30 iz pravca Vrbanje mosta dolaze dva pinzgauera i prelaze most na Skenderiji, gde bivaju zaustavljena i uništena zahvaljujući jednoj protivoklopnoj grupi koja je imala položaj u Koševskom potoku! Jedno mehanizovano vozilo produžava i stiže do Estrade, gdje biva uništeno. Jedan tenk se zaputio od Vraca ka Jevrejskom groblju i, gle “nesreće”, naišao na jednu jedinu protutenkovsku minu kojom su raspolagali Vukovi sa Zlatišta i oštetio hodni dio. Sa tenkom tegljačem je vraćen u Lukavicu. Prema Skenderiji nešto poslije pinzgauera kretala su se dva oklopna transportera, a iza, negdje kod cvjećare kod Vrbanje mosta, kretao se tenk. Oklopni transporteri prelaze most na Skenderiji i vraćaju se pored Stare centrale ka Marindvoru i zatim preko Vraca u Lukavicu, to čini i tenk koji je, vjerovatno, dobio informacije o uništenju vozila.
Oklopna vozila iz pravca Nedžarića zaustavljena su priručnim protivtenkovskim sredstvima i pt ježevima pred TVSA i kasnije se vratili odakle su i pošli. Eto, bratija krenula na svadbu bez… (to je narodni izraz!). U međuvremenu, vode se borbe oko Doma armije između sarajevskih patriota i specijalne jedinice iz Niša. Jedinica se pod borbom prebacuje do Templa, gdje bivaju zarobljeni i sprovedeni do policije. Poslije potpunog vojničkog poraza na ulicama Sarajeva nacionalisti obnavljaju granatiranje Sarajeva i gađanje snajperima na sve živo. Vojnički gledano, 2. 5. 1992. je najznačajnija odbrana Sarajeva i najveći vojnički uspjeh. Tog dana u borbama na jednoj i drugoj strani poginulo je 30-35 vojnika, a od vatrenog dejstva artiljerije i snajpera po gradu od paravojske SDS-a 25 građana Sarajeva.
Vrhunac plana, da se 2. maja zaposjedne grad, zarobljavanje je i držanje predsjedavajućeg Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića u Kasarni u Lukavici, uz obrazloženje da se “zaštiti od muslimanskih nacionalista”.
3. MAJ 1992. SPAŠAVANJE ALIJE IZETBEGOVIĆA Tokom večeri i noći 2/3. 5. narasle su tenzije među vojnicima i građanima zbog sudbine g. Alije Izetbegovića. Bilo je zahtjeva od potčinjenih komandi da se izvrši napad na Lukavicu i spasi Alija. Suluda ideja, kada TO ne raspolaže sa tehnikom! Na jutarnjem referisanju komandant je upoznao Štab da je sa UNPROFOR-om dogovoreno da organizuje razmjenu između A. Izetbegovića i komandanta 2. VO generala Kukanjca i da će tom prilikom iz Lukavice u Sarajevo doći tri oklopno-mehanizovana vozila. U namjeri da vidim kako će se to desiti, oko 13 sati došao sam na Trg 6. april, gdje se nalazilo tridesetak vojnih vozila (a dogovoreno tri!) u koje su vojnici JNA utovarali dokumentaciju, oružje i municiju. Oko njih u polukrugu nalazili su se pripadnici različitih jedinica, pretežno iz Starog Grada. Masa od stotinjak lica, različito obučenih i rijetko naoružanih, stalno se gibala u namjeri da se spriječi utovar vojne opreme. Bilo je poziva da se izvrši napad – Idemo, šta se čeka! U više navrata putem megafona pozivao sam vojnike JNA da se priključe TO, ali bez rezultata. S druge strane, stišavao sam i smirivao pripadnike TO da ne prave incident.
Napeta i neizvjesna atmosfera je potrajala naredna tri sata, kada je formirana kolona vozila sa vozilom UNPROFOR-a na čelu, zatim oklopno vozilo UNPROFOR-a u kome su bili Izetbegović i Kukanjac. Sa Trga 6. april vozilom sam se prebacio do Dobrovoljačke ulice preko mosta Čobanija, gde je vojna kolona bila zaustavljena. Ko, kada i zašto je to uradio, tog trenutka nisam znao! Popeo sam se na transporter, razgovarao sa gospodinom Izetbegovićem, koji je zahtijevao da se propusti kolona, jer je sve dogovoreno o razmjeni! Tog momenta pucalo se duž kolone negdje na 500-600 metara od vozila u kome se nalazio gospodin Izetbegović sa kćerkom i generalom Kukanjcem, te sam komandovao: Ne pucaj, ne pucaj, više puta. Oko tridesetak minuta kasnije pokrenula se kolona motornih vozila, na čijem je čelu bilo vozilo sa generalom McKenzijem i potpredsjednikom Vlade RBiH gospodinom Lagumdžijom. Ostao sam na raskršću Dobrovoljačke i Ulice Čobanija dok kolona vozila nije prošla prema Skenderiji.
Nesretno ubistvo 7 pripadnika JNA zaslužilo je da se procesuiraju krivci, odmah poslije događaja ili, u najmanju ruku, posljednjih godina. Na Tužilaštvu BiH je da ubrza postupak oko utvrđivanja odgovornosti za Dobrovoljačku ulicu i da skine etiketu “ratni zločin” na kojoj insistira Tužilaštvo u Beogradu.
Priređeno iz knjige “Borba za istinu i pravdu”; Oslobođenje, 2012.
Izvor: Oslobođenje