– Članica Košarkaškog kluba invalida Vrbas, radi puno radno vrijeme, studira, a bavi se i streljaštvom, slikanjem, muzikom, okušala se i u modelingu, a vikendi su joj rezervisani za putovanja.
Biljana Nedić, članica Košarkaškog kluba invalida Vrbas, prvaka Bosne i Hercegovine i regionalne NLB lige prije nekoliko dana nagrađena je kao najbolja u sportu za invalide u Bosni i Hercegovini u organizaciji “Nezavisnih novina” i Bosnaskohercegovačke radio-televizije (BHRT).
“Ovo je jedna nova stepenica na polju sporta i za mene veliki podstrek i stimulans. Velika je stvar kada neko prepozna vaš trud i rad i nagradi to, ali ovo nije moj uspjeh, ovo je uspjeh čitavog tima, mojih saigrača, trenera i predsjednika koji me podržavaju, bodre i motivišu da budem najbolja. Naravno moje porodice i prijatelja koji svaki moj uspjeh krunišu čestitkama, najiskrenijim zagrljajima i uvijek lijepim željama”, izjavila je Biljana Nedić za Anadolu Agency (AA).
Ova uspješna sportistkinja igra za muški košarkaški klub, a osim toga studira novinarstvo, bavi se streljaštvom, muzikom, slika, i gotovo u svim oblastima u kojima se okušala dobija priznanja i nagrade. Razlog za uspjeh, prema njenom mišljenju je u činjenici da čime god da se bavi u tom trenutku misli samo na to i ni na šta drugo.
– Klub kao porodica –
Sa Biljanom Nedić ekipa AA razgovarala je tokom treninga sa ekipom “Vrbasa” gdje trenira već sedam godina, a odmah na početku rekla je da ne bi mjenjala muški klub za ženski jer joj je lijepo.
“Mi se takmičimo u ligi BiH, igramo i regionalnu ligu NLB gdje smo već dvije godine prvaci, tako da sam donedavno bila na svim tim prostorima i takmičenjima jedina žena na terenu”, priča Biljana.
Kada je prvi put došla na trening ove košarke, bilo joj je interesantno i privlačno, ali nije ni znala da može da trenira u muškom klubu, niti je mislila da će imati dovoljno snage potrebne za igru.
“Kako je vrijeme odmicalo, počela sam da im na neki način pariram i budem rame uz rame sa njima. I oni su možda na početku imali malo predrasudu prema tome što sam žena, pa su me malo više pazili, bili su nježniji, ali sada to uopšte ne igra nikakvu ulogu, kada sam na terenu jednaka sam kao i oni”, kaže ova djevojka.
Za svoj klub objašnjava da funkcionišu kao jedna velika porodica, na čelu sa predsjednikom kluba Marinkom Umičevićem koji je njihov “i otac i majka i bez kojeg klub ne bi postojao”. Članovi kluba su kumovi, drugovi, braća i sestre…
“U pitanju je jako skup sport, a za invalidne sportove se jako malo izdvaja. Visina godišnjeg budžeta koji grad izdvaja za nas ne pokrije ni jedna kolica koja koštaju od 5.000 do 10.000 KM neka najobičnija, tako da imamo ogroman problem. Ljudi imaju predrasude prema sportovima kojima se bave lica sa invaliditetom tako da nemamo nešto mnogo ni donatora”, ispričala je Biljana Nedić i dodala da je jedini donator ovog kluba banjalučka tvornica obuće “Bema”.
– Operacija joj promijenila život –
Članovi kluba igraju najviše iz ljubavi, a prema njenim riječima sport je dobar za osobe u kolicima jer predstavlja vid rehabilitacije i socijalizacije. Iako je u pitanju pozitivna stvar, posvećuje joj se malo pažnje.
“Mnogi ljudi kada su nastradali, ostali u kolicima i došli da treniraju, njihov život se iz korijena promijenio jer su se osjetili korisnim, osjetili su da njihov rad neko vrednuje, poštuje i da mogu da budu uspješni bez obzira što su u kolicima”, kaže Biljana Nedić.
Ona je pri rođenju imala anomaliju na kičmi, tumor, koji je nakon dva mjeseca morao biti operisan. To što je u kolicima, u stvari je posljedica te operacije. Bez obzira na to, zahvaljujući svojim roditeljima nikada se u djetinjstvu nije osjećala drugačije. Imala je kaže savršeno djetinjstvo, a roditelji su joj davali zadatke koje je mogla obavljati baš da se ne bi osjetila drugačijom. Njima je zahvalna što je danas ovakva osoba.
“Tek kasnije je došlo do toga, ustanove kao što su rehabilitacioni centri i slično najviše forsiraju invalidnost. Tek tada se osjetimo drugačije, jer nam neko stalno govori ti si drugačiji, u stvari nisi. Na kraju krajeva svi smo mi na neki svoj način drugačiji. Kroz život nisam imala nekih velikih problema zbog toga, možda u tom nekom prelaznom periodu, kada sam bila u pubertetu pa su se dešavale situacije da kada uđem negdje da se svi okrenu i gledaju u mene, što je meni na početku jako smetalo pa sam dolazila kući plačući. Onda sam rekla sebi:Jel želiš čitav život da plačeš ili da radiš na tome da prije svega zavoliš sebe takvu kakva jesi i prihvatiš sve to i da kreneš hrabro kroz život i da živiš jednim normalnim životom ispunjenim, kakav zaslužuješ i trebaš da živiš? U tom trenutku sam shvatila šta želim ko sam i kakve su moje ambicije i da je to što sam u kolicima ne predstavlja i ne smije da mi predstavljati nikakav problem. I danas volim reći da kada postoji problem, mora da postoji i rješenje, ako nema rješenja onda nije problem, tako da vodeći se time rješavam sve svoje prepreke”, iskrena je Biljana.
Pitali smo je i kako pronađe vremena za sve svoje aktivnosti. Objasnila je da joj dan počinje ujutro u šest sati, da radi puno radno vrijeme u tvornici obuće “Bema”, kao administrativni radnik, nakon čega ide na predavanja jer je student treće godine novinarstva, a potom ima treninge: košarku ili streljaštvo.
“Vikendi su rezervisani za putovanja, kada sam u Banjaluci onda se trudim da malo slikam i radim na tome. Takođe, se bavim muzikom, pjevam, ali to uskladim sa rasporedom kada ne putujem zbog košarke da budem prisutna na nekom koncertu”, istakla je Biljana.
– Brojni hobiji –
Kao slikar imala je oko 20 izložbi, a osim u BiH svoje radove izlagala je i u Crnoj Gori. Osim nagrada u oblasti sporta, među kojima je niz nagrada za najbolju sportiskinju u kategoriji lica sa invaliditetom, te nagrada Banjaluke za najuspješnijeg sportistu pojedinca, prije četiri godine dobila je priznanje “Banjaluka mladima”.
“Svake godine grad dodijeli po jednu nagradu mladoj osobi za uspjeh u nekoj oblasti, pošto nisu znali zbog čega da me nagrade, jer me ima na svim poljima, onda su napisali “poseban vid priznanja za značajna ostvarenja u svim oblastima života”, s osmijehom priča Biljana.
Pokušala je i da se bavim modelingom, a kaže da bi možda i tu uspjela kada bi imala dovoljno vremena. Sve čime se bavi voli, a ponekad radi neke stvari za koje nema vremena samo zato da bih pokazala ljudima “da to što si u kolicima ne znači da nešto ne možeš da radiš i ne trebaš da radiš”.
“Nedavno sam se sa kolegom iz kluba prijavila na jedan kulinarski šou, ne zato što nešto dobro znam kuhati, nego čisto da pokažemo ljudima da i mi ljudi u kolicima kuhamo. Tako je i modeling bio zašto ne bi neko ko je u kolicima se bavio modelingom, zašto on ne može da bude lijep i privlačan? Svakako da može. Tako da iz tih razloga neke stvari pokušavam samo da razbijam te predsrasude koje su kod nas nažalost ogromne”, kazala je Biljana.
Prepričala je situaciju od prošle godine kada je prvi put išla na skijanje, ali su joj u prodavnici opreme postavili čitav niz pitanja kome kupuje, da li je sigurna da je njoj to potrebno…
“Tako da ljudima su te stvari mnogo čudne i kod nas ne postoji mnogo toga, ali baš iz tih razloga trudim se da budem svuda aktivna da pokažem da mi to sve možemo i trebamo i da nam treba biti pristupačno i ponuđeno kao i svakoj drugoj osobi” kaže Biljana.