U mojoj zemlji se ovih dana, po tko zna koji put nakon rata, pred blagdane, aktivira kao neumorna mina u polju, omiljena tema prazničnog prepucavanja i tronarodnog veselja, ona zabrane Djeda Mraza/Božićnjaka u njezinim pojedinim dijelovima i ustanovama (vrtićima/školama/trgovima).
Piše: Martina Mlinarević-Sopta
Ti što čitaš odnekud daleko i sad se možda ovome čudiš, blago tebi. Ali ovdje je takva ludara svake godine normalna. Čak i neki roditelji inzistiraju na tome. Pišu peticiju za koknuti Djeda Mraza. Zazidat mu dimnjak, ostaviti poruku na krovu – “Mrš, debeli!”
Ponekad imam osjećaj ko da su neki sasvim novi ljudi naselili ovu nesretnu mrtvaru zadnjih godina. S lobotomiranim sjećanjima. Oni koji lafo nikad nisu u sedamdesetima ili osamdesetima sretni, najsretniji primali božićne ili novogodišnje paketiće od tog čike-brke u ćaćinim ili materinim firmama; kačeći kasnije te fotografije u vitrine iznad trpezarijskog stola, malo više heklanog miljeića i razglednice iz Gradca na moru.
S druge strane, jučer u pol bijela dana moje dijete od 17 mjeseci naleti u trgovini na upaljenu televiziju gdje se upravo vrtio spot Jelene Rozge. I diže onaj svoj majušni kažiprst i dere se – “Golo, golo!” Pa život ti jebem. Poigrava se s djetinjstvom tih malenih bića koje ionako očekuje nemalo sjeban i okrutan život, šamarajući im Djeda Mraza i spremajući tu još rijetku opstalu bajku u ovoj grozomornoj stvarnosti negdje na tavan zaborava; a serviraju im se sise i guzice, kretenski rijalitiji, zvezde Granda, štanda, Svemira & međuzemlja. I to između podnevnog spavanja i ručka. I nitko ništa. I svima nam je to skroz normalno.
Vala, svako pravo nas imaju pljunuti posred čela za kakav smo ih život stvorili. Nek im Deda Mraz u idućoj godini svima donese bolji, zdraviji i sigurniji svijet. A nas koji jedemo licemjerje svaki novi dan, komotno može odnijeti nekud. Možda tada od njih nešto i bude. Na današnji dan umro je Wilhelm Grimm, jedna polovica onog bratskog dvojca koji su napisali neprevaziđene bajkovite priče na kojima je izniknula ljudska mašta. Moj Grimme, da ti pričam kako postoji zemlja koja trguje s maštom i radosti djetinjstva radi političkih, vjerskih i nacionalističkih ubleha, ne bi mi vjerovao. A da ti pričam kako im vjeri, naciji i moralu nimalo ne smetaju razuzdani dekoltei pevaljki i faćkanje pod plahtama u podne na svim tv programima što se prikazuju u svim kućama, nažalost tako ti je. Ništa Ivica&Marica, samo golo-golo!
Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove portala Bh-index.com.