Emir Sulejmanović je rođen za vrijeme rata u Srebrenici i o tom dijelu života zna samo ono što mu je otac pričao tokom njegovog odrastanja.
“Pa znam eto da sam rođen pored kamena, tada je to sve bilo teško, ja toliko ne znam šta se tačno dešavalo, možete pitati babu, on to zna bolje objasniti”, kaže nam Sulejmanović.
Kada su 1995. godine napustili svoj dom u Žepi, u toj neizvjesnoj situaciji desio se tračak nade i veselja. Rođen je jedan dječak. Emir je došao na svijet pored jednog kamena, a babica je bila majka Ćamila Durakovića, današnjeg načelnika Općine Srebrenica.
Emir i njegov tada osmogodišnji brat Semir, sa majkom Vahdetom, 25. jula uspjeli su se iz okupirane Žepe konvojem prebaciti na teritorij pod kontrolom Armije RBiH, dok je otac Nedžad lutao šumama, a 1. avgusta 1995. zarobljen je i odveden u logor u Mitrovu Polju u Srbiji. Nakon 250 dana patnje, Nedžad je posredstvom Crvenog krsta pušten iz logora iz Srbije. Prebačen je u Finsku, gdje su došli i njegova supruga i sinovi. Međutim, radost zbog mira i slobode nije toliko dugo trajala, jer je Vahdeta 2000. godine preminula u 30. godini života.
“Nije nam bilo lako tada, došli smo u stranu državu, sve nas novo zateklo, a onda je još majka umrla i tada je baš krenuo težak period. Babo nam je bio i majka i otac, u kući se brinuo o svemu, trudio se da nam svaki dan bude bolje, da meni i bratu priušti ono što nam treba. Hvala Bogu, sada je došlo vrijeme da mi njemu olakšamo i pomognemo”, kaže Emir.
Zbog smrti supruge Nedžad je napustio i posao kako bi se posvetio sinovima. Oni su bili mali, pa je morao kuhati kaže, raditi sve po kući što je radila i njihova majka. Živjeli su od socijalne pomoći. Stariji sin Semir trenirao je fudbal, a Emir košarku. Nije htio da im uskrati bilo šta kaže, jer je njima bavljenje sportom bila utjeha za majkom.
Emirov brat Semir i danas živi u Finskoj i ne igra više nogomet. Po profesiji je geometar i dobro živi od svoga rada. Mlađi Sulemanović je sa ocem Nedžadom jedan period bio u Ljubljani, dok je nastupao za Olimpiju, a onda svoj košarkaški put nastavio u Barceloni.
“Do Barcelone sam došao iz Ljubljane. Kad sam igrao juniorsku Euroligu u Barceloni, tada su me primijetili i narednu sezonu sam već potpiso za Barcu. Zadovoljan sam svojim trenutnim angažmanom i igrom, ali može to sigruno puno bolje. Na meni je da radim, da se borim i da svaki dan više i više izvlačim ono najbolje”, navodi Sulejmanović.
Iako je imao ponude Finske i Slovenije da igra za njih , Sulejmanović je odlučan kada je dres reprezentacije BiH u pitanju. Međutim, i pored velike želje, Finci se nisu željeli odreći njegovih usluga. Zbog nastupa za selekciju Finske do 16 godina, odlukom FIBA-e, Sulejmanović nema pravo nastupa do 21. godine života. Od jula naredne godine imat će pravo nastupa za BiH.
“Imam veliku želju da igram za Bosnu, jer sam ja iz Bosne, moja krv je bosanska, tako da ću čekati koliko god da treba. Bh. košarka napreduje otkad je Harun Mahmutović pokrenuo ovo sve i naravno drugi ljudi iz Saveza. Sve je krenulo na bolje, imamo dobre uslove za rad, dobre trenere, i to je ključ za uspjeh”, kaže Emir.
Sulejmanović kaže da je san svakog košarkaša NBA, a za to se treba puno truda uložiti, odreći se mnogih stvari i košarci se posvetiti u potpunosti.
“Krajnji cilj mi je da uspijem u košarci , da napredujem i da dođem u NBA”, kaže nam na kraju mladi Sulejmanović.
Za fotografiju koja čini naslovnu stranu na njegovom Facebook profilu, Emir kaže da ne predstavlja ništa posebno, kaže to je on kad je manji bio. Ipak, njegov otac zna da ova fotografija priča njihovu životnu priču.
Svake godine dolazi na dženazu u Srebrenicu iako mu je to teško podnijeti. Taj grad i sve te sudbine, to je velika tuga kaže.