Tomislav Čičak (30) iz Orahovice samo je jedan u nizu Slavonaca koji su proteklih godina napustili Hrvatsku u potrazi za boljim životom. Ovaj Orahovčanin u Hrvatskoj nije našao posao iako ima završen fakultet.
– Može se reći da imam jedan i po fakultet. Dakle, Hrvatsku nisam doslovno morao napustiti jer sam nekako preživljavao, ali otišao sam jer nisam mogao dobiti osnovno i Ustavom zagarantovano pravo na rad. U Hrvatskoj sam poslao 1.246 molbi za zaposlenje i nisam nigdje dobio posao. Danas u Kanadi radim kao krovopokrivač, a po struci sam ekonomist-informatičar. Mislim da sam se snašao odlično jer sam kao stranac za manje od godinu dana uspio kupiti kuću. Imam dva auta, jedan porodični i drugi za posao – kazao jeTomislav Čičak za Glas Slavonije i pojasnio odnos poslodavca prema radniku.
“U Kanadi koriste tvoju lošu situaciju i činjenicu da moraš raditi za njih. Imamo zatvorene radne dozvole i dosta je teško naći novog poslodavca dok ne riješiš status u tzv. permanent resident. Žalosno je što se i s takvim tretmanom tu osjećam bolje nego u Hrvatskoj. Osjećam da me poslodavac cijeni. Otkako sam došao, plaća mi je porasla za 50 posto. Nemojte odmah misliti ‘vau’, jer u Kanadi plaću dobivate bruto. Ali, ovo je moja impresija, ima svakakvih priča. Uglavnom, moraš biti uporan i izazivati sreću”.
On je u Kanadu prvo otišao sam, a potom je došla i njegova porodica, supruga Ana, te kćer i sin. Naglašava kako je ženama puno teže pronaći posao nego muškarcima.
– Što se tiče tzv. ženskih poslova, situacija nije dobra jer su to uglavnom ‘low skilled’ (niskokvalificirani) poslovi koji nisu puno plaćeni, tako da i nije neobično da žene rade ‘muške’ poslove. Škola, odnosno programi koji postoje, za svaku su pohvalu. Ipak je ovo imigracijska zemlja. Moja su se djeca uklopila savršeno. Škola im nije svedena na silno bubanje teorije već u razvijanje osobnosti i ljudskih vrijednosti. Jako puno ima nastave u prirodi, muzejima i slično. Praktični su – neće ih učiti kako računati već kako koristiti kalkulator. Zanimljiv primjer: pitao sam kćerku kako bi riješila jedan problem, a ona veli – upišeš problem u YouTube i pogledaš – priča Tomislav, te naglašava kako su svakodnevni problemi uglavnom puno bolje riješeni u Kanadi nego u Hrvatskoj.
– Registracija automobila traje otprilike pet minuta jer nema tehničkog pregleda i košta 80 dolara u mojoj provinciji Alberti, a porez i druge naknade nisu uračunati u cijenu. Bankarenje je jednostavno, jedino što malo smeta je što za sve moraš imati narudžbu. Uglavnom, susjedstvo i druženje koje mi imamo u Orahovici te, usudim se reći, osjećaj zajedništva, ovdje ne postoji, tu svi samo trčimo za dolarima. Želja mi je otvoriti svoju kompaniju jer ovdje bilo šta da otvoriš i ako malo imaš smisla, možeš super živjeti. Uvijek postoji želja za povratkom kući i ne prođe dan da se ne sjetim Hrvatske, ali nažalost sve ono super što imamo pokvari naš mentalitet i zavist, tako da me to još uvijek drži podalje. Pohvalio bih svoje prijatelje s kojima se, iako sam otišao daleko, stalno čujem i nevjerovatna su velika podrška sve ovo vrijeme. Komuniciramo porukama, Skypeom… Također su mi roditelji i brat bili velika podrška, to mi najviše nedostaje – kaže sa sjetom Tomislav.