“Tajm šering” sistem koji omogućava većem broju ljudi da zajednički posjeduju apartman u nekom hotelu i koriste ga u određenom vremenskom periodu tokom godine pokazao se uspješnim u svijetu. Postavlja se pitanje da li se ovaj model može primjeniti i na privatne automobile?
Ford je nedavno najavio da će u Ostinu, u saveznoj državi Teksas, pokenuti pilot program kupovine automobila na lizing, pri čemu će vlasništvo nad vozilom djeliti tri do šest ljudi. Američki proizvođač nije jedini koji je došao na ovu ideju.
Audi je u Stokholmu takođe ponudio potencijalnim kupcima da zajedničkim sredstvima dođu do automobila koji će djeliti prema planu i potrebama. Ovaj program pod nazivom Audi Unite ograničen je na pet vlasnika. Startap kompanija Orto iz Londona, predstavlja još jedan pionirski pokušaj da se razvije biznis zajedničkih automobila. Za razliku od prva dva programa, ovaj nije ograničen samo na modele jednog proizvođača.
Iako su oni koji su pokrenuli ove projekte svakako prethodno ispitali tržište, potrebe i navike potencijalnih kupaca, postavlja se pitanje da li sistem deljenja vlasništva nad automobilom ima perspektivu.
Sa jedne strane, potreba za posjedovanjem sopstvenog automobila u velikim urbanim sredinama je smanjena zahvaljujući dobro organizovanom javnom prevozu, programima za iznajmljivanje i djeljenje automobila (car sharing), saobraćajnim gužvama, skupom parkingu… Oni koji i pored svega imaju potrebu za putničkim vozilom, ali ga ne koriste svakodnevno, lakše bi se odlučili da ga kupe ako bi sa nekim podelili troškove otplate i održavanja automobila.
Jedna od prednosti zajedničkog posjedovanja automobila (3-6 vlasnika) nad klasičnim iznajmljivanjem i djeljenjem vozila je i bolja higijena – automobil kojeg koristi nekoliko (vama poznatih) ljudi biće manji rasadnik bakterija od vozila u koje može da uđe svako ko se učlani u “car sharing” program.
Takođe, kupci koji maštaju o luksuznim sportskim modelima mogli bi na taj način da ostvare svoje snove i (zajedno sa drugima) dođu u posjed automobila koji samostalno ne bi mogli da priušte. Pomenuti engleski Orto, na primjer, u ponudi ima i takve automobile kao što su Jaguar F-Type i BMW i8. Kompanije koje nude ovaj model prodaje imaju još jedan adut – računaju da će lakše ubjediti potencijalne klijente da kupe automobil u zajedničkom aranžmanu jer tako smanjuju rizik od nemogućnosti otplate vozila tokom trajanja lizinga.
Ipak, postoje i mnogi razlozi koji će odvratiti kupce od ideje zajedničkog vlasništva nad automobilom. Ljudima je lakše da jednostavno putem aplikacije rezervišu vozilo iz programa “car sharing” ili da pozovu vozača Ubera i sličnih servisa, nego da ulaze u relativno komplikovan finansijsko-vlasnički odnos sa drugima, pri čemu moraju da se pridržavaju dogovorenog plana kad ko od njih može da koristi zajednički automobil.
Stručnjaci koji prate automobilsko tržište nisu sigurni da li zajedničko posjedovanje automobila ima budućnost. Neki od njih, poput Martina Brigza iz Londona tvrde da ovaj program, baš kao i “car sharing”, ima perspektivu, jer ljudi imaju različite potrebe. “Neko ko koristi automobil za putovanja dva ili tri puta sedmično, mogao bi da nađe računicu u modelu zajedničke kupovine”, smatra on. Za one koji rijetko imaju potrebu za autom (na primer, jednom mjesečno) “car sharing” predstavlja bolju opciju, objašnjava Brigz.
Maks Zenan, iz grupe IDDS koja se bavi rentiranjem automobila, skeptičan je prema ovoj ideji. “Zajedničko vlasništvo može da ima smisla za neke imućnije kupce iz Nujorka koji žele da posjeduju Ferrari i ponekad ga provozaju, a nemaju dovoljno sredstava da ga sami kupe, ali sumnjam da će privući obične ljude kao što ste vi ili ja”, tvrdi Zenan. “Za svakodnevnu upotrebu sistem nije praktičan, jer ljudi suviše često mijenjaju ranije napravljene planove”, dodaj on.
“Proizvođači automobila isprobavaju različite ideje i modele prodaje, jer im je teško da predvide dešavanja na tržištu u budućnosti. Oni strahuju da bi kompanije kao što su Google, Tesla ili Uber mogle da im poremete poslovanje u godinama koje dolaze, pa pokušavaju da ih preduhitre ovakvim i sličnim projektima”, zaključuje Maks Zenan.