Nakon što je okončao uspješnu košarkašku karijeru i u dresu turske reprezentacije odigrao 166 utakmica Asim Paščanović Pars vratio se u rodne Tojšiće kod Tuzle, gdje se sa grupom mladića aktivno uključio u rješavanje komunalnih problema s ciljem poboljšanja uslova života u ovoj zajednici.
˝Riječ je o neformalnoj grupi pozitivnih i dobrih ljudi koji se bave problematikom u mjestu u kojem živimo. Trenutno radimo na projektu rekonstrukcije javne rasvjete u Tojšićima i zahvaljujem se svima koji su prepoznali potrebu učestvovanja u ovoj organizaciji, kako bismo sami što bolje uredili svoje mjesto˝, navodi Pars u razgovoru za Anadolu Agency (AA) koji se već nekoliko godina bavi privatnim poslovima koji nisu povezani sa košarkom.
U razgovoru sa ovim 212 centimetara visokim sportistom, primijetni su njegova skromnost i jednostavnost. Pars ničim ne odaje da je riječ o jednom od najboljih turskih košarkaša svih vremena, kojeg je životni i košarkaški put vodio od tuzlanske ˝Slobode Dite˝, do ˝Novog Zagreba˝, ˝Galatasaraya˝, bivšeg izmirskog ˝Tuborga˝ i ˝Efes Pilsena˝, te ˝Fenerbahçea˝, a igrao je i za moskovski ˝Dinamo˝ i ˝Lokomotivu˝ iz Rostova. Paralelno nastupajući za reprezentaciju Republike Turske, za koju je prvu utakmicu odigrao 1999. godine, igrao je i u ˝Tofaşu˝, te ˝Ülkeru˝, ˝Pınar Karşıyaki˝, ˝Türk Telekomu˝, dok je karijeru završio u ˝Erdemiru˝.
˝Dok sam išao u osnovnu školu, stanovao sam blizu fudbalskog terena, pa sam tada taj sport najviše volio. Bilo je dana kada sam sa drugim dječacima igrao fudbal od jutra do mraka, a čak sam igrao i za omladinski pogon tojšićke ´Sloge´. No, kada sam krenuo u Srednju elektrotehničku školu u Tuzli, tokom ljetnog raspusta narastao sam 15 centimetara, što me opredijelilo za košarku, koja je u ovom gradu uvijek bila popularan sport. Pridružio sam se kadetskoj ekipi ´Sloboda Dite´, a igrači su me dobro prihvatili i košarku sam još više zavolio˝, prisjeća se u razgovoru za AA Pars početka svoje karijere.
Kaže da su tada igrali iz čiste ljubavi prema sportu i iz želje da postignu što veći broj koševa, te da nije ni pomišljao da će mu u budućnosti to biti profesija.
˝Prvi moj trener bio je Mirsad Hodžić zvani Hodža, od kojeg sam puno naučio, a 1991. godine, sa trenerom rahmetli Seadom Žunićem, napravili smo veliki uspjeh i osvojili smo Juniorsko prvenstvo bivše Jugoslavije. Tuzla je bila domaćin Juniorskog prvenstva i imali smo veliku podršku ljubitelja sporta. Finalna utakmica protiv ekipe iz Užica bila je zanimljiva i teška, a ova pobjeda jedan je od mojih najdražih uspjeha. Tada su za ´Ditu´ igrali: Damir Mulaomerović, rahmetli Edin Salaharević, Alen Đorđević, Vlado Vukičević, Aner Džafić, Edin Delić, Jurica Puljić, Beli Karamović i ja˝, priča Pars o posljednjoj značajnijoj utakmici koju je odigrao u Bosni i Hercegovini prije rata.
Ubrzo je, kaže, nastupilo ratno ludilo i haos koji niko nije ni slutio.
˝Imao sam 17 godina i mogućnost da sačekam još neko vrijeme i odem na ratište ili da spašavam živu glavu. Opredijelio sam se za ovu drugu opciju i iz Tuzle sam preko Splita stigao u Zagreb, gdje sam se upoznao sa trenerom Boškom Božićem Pepsijem. Šest mjeseci igrao sam u ´Novom Zagrebu´ i klub mi je omogućio kontakt sa roditeljima kad god sam htio, što je bilo teško zbog ratne situacije. Također, slali su im hranu i odjeću. Sve vrijeme strahovao sam da će se njima ili sestri nešto desiti, a ja nisam bio uz njih. Ali, život je tekao svojim tokom i poslije utakmice protiv ´Cibone´ upoznao sam Nihada Izića, čovjeka iz Bijeljine koji je sa sarajevskom ´Bosnom´ osvojio evropski kup. Odlično sam odigrao tu utakmicu i on mi je, sa još nekim ljudima iz Turske, ponudio da odem igrati u toj državi˝, kaže Pars, koji do tada uopće nije bio upoznat sa turskim sportom.
Priča da, uprkos brojnim predrasudama koje su neki Jugosloveni tada imali prema Turskoj, on nije tako razmišljao, nego se nakon savjetovanja sa roditeljima, u 18-toj godini preselio u Istanbul.
˝Dočekao me predsjednik Košarkaškog saveza Turske Turgay Demirel, koji je sada predsjednik FIBA-e. Obezbijedio mi je sve što mi je u tom trenutku trebalo za normalan život i rad. Potpisao sam ugovor sa ´Galatasarayem´ i dobio tursko državljanstvo u kratkom roku, što je bila olakšica za bh. košarkaše, koja više nije na snazi. Godina u ´Galatasarayu´ nije prošla kako sam očekivao i zbog nesuglasica sa trenerom, vratio sam se u ´Novi Zagreb´, ali sam sezonu 1994/1995. odigrao odlično i dobio sam ponude iz osam turskih klubova, a opredijelio sam se za ´Tuborg´ iz Izmira. Cilj mi je bio da što više vremena provedem na terenu, a to mi se u ovom klubu, koji više ne postoji, što mi je bila odskočna daska za čuveni ´Ülker´, nakon čega su se nizale godine na terenima, treninzima, raznim klubovima, takmičenjima…˝, priča ovaj bivši košarkaš ističući da je mnogo učio i od poznatog NBA-ovog igrača Davida Riversa.
U Istanbulu je 2001. godine bilo Evropsko prvenstvo i Pars je sa ˝Fenerbahçeom˝ osvojio srebrnu medalju, izgubivši u finalu od Srbije i Crne Gore, što mu je, kaže, jedan od najdražih rezultata. Poslije su na Svjetskom prvenstvu u američkom Indianapolisu bili osmi, a četiri puta bio je prvak Turske. Nakon osvojenog prvenstva Turske sa ´Efes Pilsenom´, zbog nezgodne povrede lijeve potkoljenice, završio je sezonu 2003. godine.
Usljed drugih povreda i bolova u leđima, Pars je, priča, razmišljao o prestanku igranja. No, istrajnim treninzima, uspio se vratiti u formu i poslije kratkog boravka u ´Lokomotivi´, gdje ga je trenirao pokojni Aco Petrović, doputovao je u rodni kraj, te počeo razmišljati o zasnivanju porodice.
˝Imao sam 33 godine i u svijetu košarke već sam postigao sve što sam mogao. Oženio sam svoju tadašnju djevojku Amru Mehinović i 2003. rodio nam se sin Emre. Te pozitivne promjene dale su mi novi elan, te dodatnu snagu i želju za novim uspjesima, pa smo otišli prvo u Ankaru, a zatim sam igrao u Izmiru i Mersinu. Tokom finala kupa 2010. godine, supruga koja je bila trudna, došla je sa mnom na utakmicu u Adanu. Neočekivano, u Adani se rodila naša kćerka Sajra i taj dan sam slavio, iako nismo pobijedili u toj utakmici˝, priča Pars, koji je zbog molbe prijatelja Hakana Demira svoju posljednju sezonu odigrao u ´Erdemiru´.
Tokom igračkih godina, najviše su mu smetali lični interesi koje su pojedinci stavljali ispred tima, te nemoralne ponude i pokušaji namještanja rezultata.
˝U to nikad ne bih ušao i odlučno sam odbijao bilo kakav razgovor o tome. Na terenu ne smije biti privilegija, podmetanja ni podmićivanja. Tamo će se pokazati samo najbolji˝, ističe Pars.
Na pitanje o neigranju za bh. reprezentaciju, sagovornik AA odgovara da mu je to bila velika želja, ali da ljudi koji su tada vodili Košarkaški savez nisu bili zainteresirani za to.
Kasnije je, kaže, bilo nekih razgovora i kontakata, ali on je već neko vrijeme nastupao kao turski reprezentativac. U Tursku se, kaže, stalno vraća, iako se po prestanku bavljenja košarkom preselio u BiH.
˝To je moja druga domovina koja mi je mnogo toga dala. Često putujem u Tursku i iako širom države imam prijatelje i poznanike, a sada i djeca imaju svoju raju, najviše vremena provodim u porodičnoj kući u Izmiru. U Izmir, zbog školskih obaveza, obično idemo ljeti i ostajemo nekoliko mjeseci. Zapravo, povratak u Tojšiće bio je isključivo iz emotivnih razloga i zadovoljni smo tom odlukom, jer vrijeme provodimo sa svojim roditeljima i rodbinom˝, zaključuje Pars.