Jedne hladne i kišne noći davne 1902. Mary Anderson se ukrcala na tramvaj za New York. Vidljivost je bila loša, a u ono doba tramvaji su imali loš i neefikasan sistem za poboljšanje vidljivosti – prozor od više panela koji su se mogli pomaknuti u stranu, što je, kao što i pretpostavljate, neminovno rezultiralo mokrim vozačem, ali i putnicima. Andersonova je razmišljala o tome kako promijeniti sistem i već je na tom putovanju počela s projektom svoje ideje.
Nakon nekoliko pokušaja Andersonova je došla na ideju brisača: drvo i guma instalirani na pokretnoj ruci s polugom za upravljanje pokraj upravljača za lakši pristup vozaču, dakle ono što je u suštini brisač danas. Sistem je tako koncipiran da se mogao skinuti i spremiti nakon zime pošto je Andersonova smatrala da nema razloga da se uređaj upotrebljava tokom proljeća, odnosno ljeta.
1903. Mary Anderson je ishodila patent za svoj izum, međutim brisači jednostavno nisu zaživjeli. Proizvođači su smatrali da nemaju praktičnu vrijednost, da bi ometali vozače i ono najbitnije – nemaju nikakvu finansijsku vrijednost. Treba imati na umu da je u to vrijeme bilo izuzetno malo automobila, tako da je i potencijalno tržište bilo loše za Andersonovu.
Kada je došlo vrijeme isteka patenta, Andersonova je pustila brisače i neželjenu ideju da jednostavno prođu i nije produžila patent. Deset godina nakon dobivanja prvog patenta brisači su postali dio norme za većinu automobila.
1916. John Oishei je udario biciklistu automobilom, srećom nije bilo ozljeda po biciklistu, ali je emotivne boli za Oisheija. Incident mu je pokazao koliko je bitna vidljivost tokom kiše. Za razliku od Andersonove, Oisheiji je razvio ručni brisač imena “Rain Rubber” koji se stavljao na procjepe između gornjeg i donjeg vjetrobranskog stakla. Nakon toga je osnovao kompaniju i krenuo u marketinšku akciju.
Iako Oishei nije izumio brisač, grčevito se borio za patent i konačno postao ključna ličnost za daljini razvoj, tehnologiju i standardizaciju nečeg što danas uzimamo zdravo za gotovo.
Oisheijeva kompanija se zvala “Trico” i nije proizvodila gimnastičku odjeću nego brisače. Trico je dominirao tržištem brisača iako samo nekoliko godina ranije brisači nisu imali nikakav prolaz na tržištu. Brisači koje su proizvodili su bili daleko od današnjih brisača: morali ste ih ručno koristit, što znači da ste jednom rukom morali pomicati polugom dok je druga trebala biti na upravljaču (a ako ste vozili starog Jeepa ili UAZ-a 469 onda znate koliko je to “zgodno”).
Od tada je prošlo ravno 100 godina i ne da više ne koristimo “ručne” brisače, nego i dosta vozila ima autonomne sisteme koji pale sami brisače ne bi li slučajno koristili manualni rad pomicanja prsta.