Većina građana Bosne i Hercegovine protivnici su slobode govora, ili barem smatraju da ona treba biti strogo ograničena i uskraćena onima koji, kako se to voli reći, pozivaju na mržnju, nasilje i diskriminaciju, što je također i našim zakonom zabranjeno. Međutim, postavlja se pitanje kako odrediti kada govor prerasta u pozivanje na navedene stvari i spriječiti eventualnu zloupotrebu, te, što je po meni i najbitnije- ukoliko sebe želimo smatrati slobodnim društvom, imamo li pravo nekom, pa i pojedincima koji promoviraju najmorbidnije i najzloćudnije ideje, zabraniti da misle?
Piše: Danijal Hadžović
Televizija Pink BH nedavno je kažnjena sa 4 000 KM zbog kršenja člana 4. Kodeksa o emitovanju RTV programa kojim se zabranjuje govor mržnje. Naime, tokom emisije navodno su u telop-u prikazivane SMS poruke gledalaca koje su u sebi sadržavale govor mržnje na rodnoj osnovi, te podsticale na diskriminaciju, mržnju, netrpeljivost i nasilje prema LGBTIQ osobama. Pored sadržaja ovih poruka, u emisiji su čitani i komentari sa Facebook profila emisije Zabranjeni forum, koji su također sadržavali poruke uvredljivog i diskriminatornog sadržaja, te se ponižavajuće odnosili prema LGBTIQ osobama, a sporni su bili i komentari gledalaca iz publike koja je uglavnom neblagonaklono reagirala na ideju o legalizaciji gej brakova u BiH. Na ovu odluku RAK-a se oglasilo i pozdravilo je izvjesno udruženje “Okvir” koje zastupa interese LGBTIQ populacije u Bosni i Hercegovini. No, da su zaista iskrene u svojim zahtjevima za borbu protiv diskriminacije i netolerancije, upravo bi takve grupe bile najglasnije u borbama protiv bilo kakvih cenzura i ugnjetavanja, u skladu sa onom Voltaierovom: “Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš”; jer, ako sta sami žrtva navodne diskriminacije i netrpeljivosti prema sebi, koja je onda logika da uz pomoć državnog aprata represije isti takav odnos želite uspostaviti prema svojim neistomišljenicima i zabraniti im pravo na govor?
Iako kod pojedinih grupacija možda i postoji opravdan strah od nasilja i šikaniranja, pa smatraju da oni koji eventualno pozivaju na to trebaju biti i zakonski sankcionirani, kad zagrebete ispod površine bombastične retorike tih samoprozvanih ljudskopravaša i boraca za slobodu, bit će vam jasno da njih slobode, a naročito govora, najmanje interesuju; ne interesuje ih čak ni eventualno kažnjavanje svih onih pojedinaca i grupacija koje pozivaju na nasilje i mržnju. Sve te velike parole, aktivizmi i tobožnja zabrinutost za prava onih ili ovih, u konačnici imaju za cilj nametanje vlastitih ideoloških uvjerenja i istina kao neupitnosti, i u tu svrhu se ne libe (zlo)upotrebljavati i državnu represiju. Stvari funkcionišu jednostavno- svoje ideje proglasiš progresivnim, liberalnim, civiliziranim i spasonosnim, a sve one koji se ne slažu s njima neprijateljima slobode i napretka s kojima se treba obračunati ne birajući sredstva.
Tako će ta ista samoprozvana progresivna, ljevičarska, ljudskopravaška elita, s pravom dići cijelu halabuku zbog toga što je studentici filozofije u Sarajevu onemogućeno dobrovoljno darivanje krvi zato što se izjasnila kao gej, ali će također s oduševljenjem i salvama podrške dočekati odluku svojih istomišljenika s istog tog državnog Filozofskog fakulteta u Sarajevu da se Fatmiru Alispahiću, rigidno boljševički, prekrše osnovna ljudska prava i zabrani branjenje doktorske disertacije na tom fakultetu, uz otvoreno staljinističko opravdavanje te odluke da je nepoželjan zbog svojih stavova; ista klika će se svim silama zalagati za sankcioniranje šovinizama, govora mržnje na etničkoj, vjerskoj, rasnoj, spolnoj i rodnoj osnovi, pa će u cilju privatizacije antifašizma i degradiranje neistomišljenika (jer ko nije za SDP-ov zakon taj je fašist!), SDP godinama predlagati ublehaški zakon o zabrani nikad jasno navedenih fašističkih organizacija u BiH, dok s druge strane ljevičarski drugovi neće vidjeti ništa sporno u onom drugom, ljevičarskom šovinizmu, i pozivanju na klasne sukobe, rezanje glava “buržujima” ili pak otvoreno slavljenje komunističkih zločinaca i diktatora, a nerijetko i veličanje njihovih zločina (od čega naš javni protostor vrvi); poželjni će također biti i nerijetko ogavni, otvoreno šovinistički napadi na vjerske zajednice: prikazivanje karikature Mustafe Cerića, tadašnjeg poglavara Islamske zajednice BiH u tanga gaćama na naslovnici bh. Dana bit će pravdano slobodom govora, no ista ekipa će vrištati za zakonskim sankcijama i procesuiranjima ako se neko, kao što je to bi slučaj u spornoj emisiji Pinka, usudi reći da gejeve smatra bolesnim ili da ne voli Srbe, Hrvate, Bošnjake, feministkinje, ljevičare… itd.
Ovaj teror političke korektnosti svoj, sasvim providan uzrok ima u čisto ideološkim motivima. Cilj je, uz pomoć agresivne medijske propagande, institucija sile i zloupotrebe “ljudskih prava”, stvoriti društveni ambijent u kome će većina ljevičarskih istina postati svetinje čije će se propitivanje ako treba i zakonom kažnjavati, dok će opća pljuvačina i širenje mržnje prema svim ideološkim neistomišljenicima biti ne samo pravdano slobodom govora, nego i aktivno podsticano. Svjesno ili ne, naši domaći ljevičari time zapravo samo pokazuju da su dobro savladali lekcije svojih ideoloških otaca, poput Herberta Marcusa koji je savjetovao da “čistu” toleranciju treba zamijeniti onom istinskom “oslobađajućom” tolerancijom: “Oslobađajuća tolerancija označava netolerantnost prema pokretima s desnice, a tolerantnost prema pokretima s ljevice”. I tu zapravo razni ocvali akademici, mediji, nevladine organizacije, udruženja za zaštitu ljudskih prava, feminističke grupacije, gej aktivisti i ostali, sa svojim dominantnim diskursom i selektivnim biranjem “govora mržnje” protiv kojeg će se boriti, duvaju u isti rog sa ciljem stvaranja kulturološke diktature vlastitih svjetonazora ili spletova ideja.
No, pogrešno bi bilo iz ovog teksta izvući zaključak da je, ne baš najjasnije definirana, desna intelektualna i medijska scena kod nas operisana od pokušaja korištenja raznih institucionalnih mehanizama za nametanje svog svjetonazora i represiju nad neistomišljenicima. Prije će biti da im je, uslijed činjenice da ljudi sa lijevim svjetonazorima tradicionalno dominiraju našim akademskim, medijskim i nevladinim institucijama, skučen manevarski prostor za djelovanje, te im zbog silnih pritisaka i napada i ne preostaje ništa drugo nego da se, kao što to primjerice često čini Fatmir Alispahić kad odgovara na brojne zahtjeve da mu se zabrani javno djelovanje, pozivaju na vlastita prava i slobodu govora.
Na kraju dolazimo u paradoksalno situaciju, ne baš svojstvenu samo za BiH, da oni koji se kunu u ljudska prava i slobode su uvjerljivo najglasniji u zahtjevima da se upravo u ime tih prava i sloboda onima sa “radikalnim” stavovima uskraćuje osnovno pravo- pravo na slobodu izražavanja, dok s druge strane oni pojedinci, koji nerijetko otvoreno promoviraju šovinizam i netoleranciju, svoje djelovanje opravdavaju pravom na slobodu govora. I imaju i pravo, jer sloboda govora ne može biti neka relativna, varijabilna kategorija, koja može postojati samo do neke mjere, i koju ćemo tumačiti onako kako nama odgovara. Sloboda govora ili postoji ili ne postoji- i ma koliko lično, širenje mržnje prema narodima, rasama, klasama, vjerskim grupama i bićima općenito, smatram nečovječnim i užasavajućim, ni umovima s takvim idejama nemamo pravo zabranjivati da misle. Istinski slobodnim društvom moći ćemo se smatrati tek kada se protiv raznih šovinističkih, rasističkih i mrziteljskih stavova, umjesto pozivanjem na zakone o zabrani širenja mržnje (a koje ćemo potom vrlo široko definirati kako bismo se obračunavali s raznoraznim neistomišljenicima!), počnemo sukobljavati zdravim razumom i argumentima.
Napomena: Stavovi koje je iznio autor nisu nužno i stavovi portala!
(Bh-index)