Imaju li građani pravo ne dići glas protiv svega toga – protiv montiranih političkih procesa posebice? I imaju li, koliko sutra, ušute li, pravo optuživati druge za ono što bi ih moglo pogoditi – za ambijent koji puno više asocira na Bjelorusiju, Koreju i tamošnje diktatore nego na Evropu i svijet koji nas okružuje?
Piše: Prof. dr. Slavo KUKIĆ
Neposredno nakon hapšenja Predsjednika Federacije, uz bezuvjetnu potporu objavi rata kriminalu i korupciji, izrazih sumnju kako bi u konkretnom slučaju povod stavljanja u pogon organa gonjenja mogao biti političke, a ne pravne prirode. Posljednji dani, mada je to bilo evidentno i ranije, takve sumnje na najzorniji način i potvrđuju. Ustavni je sud, naime, odlučujući po apelaciji obrane, utvrdio kako nije postojala osnova sumnje da je gospodin Budimir počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, i kako, prema tome, nisu ispunjene minimalne pretpostavke da bi mogao biti uhapšen. I stoga sud naloži da ga se ima pustiti iz pritvora, ali i da se svakom novom odlukom moraju poštivati odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Takva odluka Ustavnoga suda je, dakako, proizvela i barem još dvije posljedice. Mene osobno je održala u uvjerenju da nije sve izgubljeno i da do zadnjega ne treba gubiti nadu. No, njome je, što je još važnije, predupređena i moguća nova odluka Suda BiH da udovolji zahtjevu tužiteljstva o produljenju pritvora šefu izvršne vlasti za dodatna dva mjeseca, a time, pod krinkom borbe protiv kriminala i korupcije, omogući i nastavak montiranog političkog procesa. Hoće li se s ovim tipom rasuđivanja, međutim, složiti i državno tužiteljstvo? Ne! Uostalom, ono je neposredno nakon oslobađanja Budimira najavilo žalbu na najnoviju odluku Suda BiH, ali i obznanilo kako s policijskim agencijama nastavlja raditi na prikupljanju dokaza za optužnicu koja bi, tobože, uskoro trebala biti podignuta. Ne dvojim, dakako, da će gospoda učiniti sve kako bi neki od dokaza i dohvatila. Jer, da su tužitelji dokazima raspolagali ne bi tražili dodatna dva mjeseca. Ako su, hoću reći, to učinili, nije potrebna posebna pravna pamet za zaključiti kako nemaju ni minimum neophodnih pravnih argumenata za poduprijeti optužnicu koja je, očito, ranije u bogzna kakvim kabinetima dogovarana.
Istina, u pozadini zahtjeva tužiteljstva ne mora biti samo ta činjenica. Sve što su, naime, u slučaju Budimir prethodnih mjesec dana Čavka i družina mu činili, ne isključuje i druge motive njihova zahtjeva prema Sudu BiH. Tko, recimo, može jamčiti da cilj, koji je iskoordiniran s nekim drugim šerifima, nije bio i dobivanje na vremenu kako bi se stvorile pretpostavke za politički odstrel predsjednika Federacije i prije izrečene presude. Federalni parlament je, uostalom, u pogon stavio i ad hoc povjerenstvo sa zadaćom da utvrdi je li Budimirovo ponašanje u ulozi predsjednika Federacije nedostojno. I da, nađe li da je posrijedi baš to, parlamentu predloži pokretanje procedure za njegovu smjenu.
Povjerenstvo, dakle, a i parlament koji ga formira, odlučni su da čovjeku, i to na najvišoj državnoj funkciji, presude i prije nego svoju posljednju kažu oni koji su za to plaćeni – suci državnoga suda. Na to, među inim, upućuje i izabrani način rada ovog tijela. Članove povjerenstva, ako dobro upratih, ne zanima što o svemu misli Budimir, čovjek kojemu se nedostojnost stavlja na teret. Ono ne smatra potrebnim da o svemu tome sa njim i detaljnije porazgovara. A to, zapravo, samo pojačava dojam kako je presuda Budimiru formulirana i prije početka njegova rada. I kako su sesije koje organizira samo predstava za svjetinu.
Treba, dakako, reći i još nešto – da su tužiteljstvo i Sud BiH u slučaju Budimir, jer veći broj detalja svjedoči u prilog tome, kršili i Ustav i zakone. To je, uostalom, dijelom utvrdio i Ustavni sud. Ako, naime, ne postoje osnovi sumnje, to znači da tužiteljstvo nije posjedovalo jednu od temeljnih pretpostavki za čin lišavanja slobode. I ne samo to. Ocjena o postojanju osnova sumnje je, pojašnjavaju pravni eksperti, utemeljena na transkriptima nezakonito prisluškivanih razgovora – a oni se, tvrde, ne mogu koristiti u kaznenom postupku, pa ni za dokazivanje osnova sumnje kao jedne od pretpostavki za lišavanje slobode.
S druge, pak, strane, ne postoje li osnovi sumnje, Ustav i zakon je prekršio i Sud BiH jer je udovoljio nezakonitom zahtjevu za lišavanje slobode. A na to, ako dobro razumjeh, nije imao pravo. I ne samo to. Sutkinja ovog suda, odgovarajući na apelaciju obrane, zauzima stav o bitnim pitanjima i prije rasprave suda – i time, dakako, ruši mit o tobožnjoj nezavisnosti sudbene, dakle vlasti koju i sama personificira.
Farsa s hapšenjem predsjednika Federacije je, po svemu sudeći, iza nas. I, da se ne lažemo, ostala je bez ostvarenog cilja – bez rekonstrukcije izvršne vlasti ovog dijela zemlje. Priča, naime, o rekonstrukciji izvršne vlasti Federacije ima sve manje izgleda da bude okončana prije budućih izbora. A i sve je realniji scenarij kako svoj zajednički projekt, i na svu sreću, ozbiljnije neće moći započeti stranke najnovije hrvatsko-bošnjačke osovine.
Pitanja, međutim, i dileme u vezi s njima će i dalje ostati. I to, treba priznati, poprilično dugačak popis. A, analiza poput ove se može koristiti tek da bi se neka od njih i izdvojila. Što je, primjerice, u ovakvoj situaciji normalnom društvu činiti? Ima li, recimo, visoko sudbeno i tužiteljsko vijeće pravo šutjeti na deformacije u oblastima koje pokriva? Treba li zatvoriti oči pred činima državnih tužitelja koji su suprotni i Ustavu i zakonu – i koji BiH prikazuju u prepoznatljivom antievropskom svijetlu. Treba li, potom, zatvoriti oči pred ponašanjem sudbene vlasti, ili barem nekih sudaca iz njezina vrha, koje potpuno gazi ustavno opredjeljenje o trodiobi vlasti i pravosuđe prikazuje kao instrument političkih moćnika?
Imaju li, s druge strane, građani ove zemlje pravo zatvarati oči pred situacijom koja najzornije svjedoči o ambisu u koji ih se gura? Imaju li, recimo, pravo šutjeti pred činjenicom da je od hapšenja predsjednika Federacije napravljen pravi medijski spektakl? Jer, činu hapšenja je, prisjetimo se, svjedočila masa novinara. Je li to slučajno? I, ako nije, tko je za spektakl odgovoran? Netko iz postojeće vlasti? I imamo li pravo očekivati da ga se zbog toga sankcionira – udalji iz vlasti, procesuira, nešto treće? Ili, imaju li građani prava zatvarati oči pred činjenicom da su na dolazak u SIPA-u generalnog tajnika SDA uredno čekali novinari samo jednog medija – i to baš onoga kojeg je u vlasništvu, prije nego je zauzeo poziciju prvog pendrekaša, držao ministar koji danas kontrolira sve policijske agencije na državnoj razini? I čija uloga u hapšenju Budimira, po svemu sudeći, nije uopće za potcjenjivanje.
Imaju li građani BiH pravo na šutnju i pred cirkusom kojeg stvara Milorad Dodik – pred svakodnevnim izazivanjem Amerike, Evrope, čitavog svijeta. I svakodnevnim ponavljanjem kako ga njihovi planovi ne zanimaju. Ili pred prijetnjama da će Republika Srpska, prije li kasnije, legalizirati pravo na svoj status. A to, zapravo, znači pravo na državnu samostalnost izvan BiH.
Imaju li građani BiH pravo zažmiriti pred činjenicom da, i u slučaju Budimir, i to ni pun sat nakon zasjedanja Vanraspravnog vijeća Suda BiH u vezi sa zahtjevom tužiteljstva o produženju pritvora, ovaj silnik uzima sebi pravo na ekskluzivnu informaciju gledateljstvu kako će predsjedniku Federacije biti produžen pritvor? Jer, Dodik je time poslao i još jednu poruku – da se odluke sudova kontroliraju i dirigiraju iz centara političke moći?
Ako je, pak, tako, znači li to da je BiH definitivno postala prostor elementarne građanske nesigurnosti? I da usud lišavanja slobode, koji je danas iskusio predsjednik Federacije, sutra može pogoditi i svakog drugog – mene, vas, sve ostale – pod uvjetom, dakako, da nije klepnuo ušima i da ne aplaudira velikim i mudrim vođama?
Imaju li, na koncu, građani pravo ne dići glas protiv najgrubljih pokušaja gušenja medijskih sloboda – i kvalifikacija za koje smo mislili da su definitivno adaktirane? Imaju li, primjerice, pravo ne dići glas protiv pokušaja zastrašivanja urednika informativnog programa FTV-a – i to, zamislite, samo zato jer je, da bi zaradio plaću, radio posao koji mu stoji u opisu radnog mjesta? I da se tom poslu, budući je zabilježeno da se siroti novinar znao čuti i s predsjednikom Federacije, pripisuje i obilježje kaznenoga djela. Znači li takva prijetnja, u konačnici, poruku da su s političarima dopušteni samo razgovori u četiri oka? Jer, svi ostali se uredno registriraju i mogu biti iskorišteni kao dokazni materijal i protiv njih samih.
Imaju li, dakle, građani pravo ne dići glas protiv svega toga – protiv montiranih političkih procesa posebice? I imaju li, koliko sutra, ušute li, pravo optuživati druge za ono što bi ih moglo pogoditi – za ambijent koji puno više asocira na Bjelorusiju, Koreju i tamošnje diktatore nego na Evropu i svijet koji nas okružuje? Što se mene tiče – nemaju! A kako se suprotstaviti? Na jedini mogući način – otvoreno, bez straha, javnom rječju i izrazom nezadovoljstva onim što se čini. Stari Latini bi rekli – hic Rodos, hic salta. Ili, u suprotnom – ušutite, jednom za svagda!
(Depo.ba)