Želimo samo topli krov nad glavom koji neće prokišnjavati i u kome neće biti vlage i miševa, malu kuću u kojoj ćemo i mi moći da pristojno živimo – riječi su dječice porodice Fedešin-Dujdup, koji uprkos osmjesima na licu, kriju veliku tugu zbog neimaštine u kojoj odrastaju.
Ivan (22), Ivana (14), Snježana (13), Zora (8) i Sofija (5) sa roditeljima Vesnom i Nikolom žive u trošnoj kući na Kočićevom vijencu. Ova sedmočlana porodica preživljava od novca koji zarade Vesna i Nikola skupljajući željezo po banjalučkim kontejnerima.
Kako kažu, već šest dugih godina žive u neuslovnoj kući, šupljih zidova, koja može da se raspadne svakog trena. Sanjaju dan kada će leći u krevet, ne razmišljajući o miševima i kiši, ali i okupati se toplom vodom u kupatilu.
Vesna kaže da ne zna do kad će moći da žive ovako. Sve što imaju je 140 maraka pomoći Centra za socijalni rad, od čega 100 maraka moraju izdvojiti za stanarinu. Da ne skupljaju staro željezo, ne znaju čime bi prehranili djecu.
– U kupatilu nemamo prozor, potpuno je otvoreno. Zimi nemamo ni toplu vodu, jer cijevi smrznu i popucaju, pa vodu nosimo od komšije i kupamo se u koritu. Vodokotlić nam takođe ne radi. Prozori u kući su šuplji i duva kroz njih, zidovi takođe. Nedavno su nam izgorjele i elektroinstalacije, na sreću izvukosmo žive glave. Uveče ne zaspim dokasno jer dežuram zbog miševa. Ne pomaže ni lijepak, ni mišolovka – priča Vesna.
Dodatni problem ove porodice je i dug za struju koji sada iznosi oko 10.000 KM. Kažu da znaju sve, ali novca da plate nemaju, a bez struje ne mogu.
– Dođu radnici, isključe struju, opominju nas, a ja kad oni odu ponovo sama uključim i tako to traje već duže vrijeme. Platila bih ja to da imam čime, ali od željeza zaradim tek toliko da nas sve prehranim. Od petoro djece, troje ih ide u školu, trošak je to. Zatim potreban mi je novac za kiriju. Sreća u nesreći je što su mi djeca zdrava – kaže Vesna.
Ipak, kaže, trudi se da joj djeca budu vesela, poštena i da ne ispaštaju previše zbog neimaštine i muke koja ih je zadesila.
– Dok je zdravlja ja i suprug ćemo i dalje pošteno da zarađujemo novac, skupljajući željezo. Ne stidim se nikakvog posla, pa ni toga da preturam po kontejnerima. Kada bi mi neko ponudio da wc čistim za mjesečnu platu objeručke bih prihvatila i niko me više u kontejneru ne bi vidio. Voljela bih i ja da počastim djecu nečim što nije iz kontejnera. Ali sve su to puste želje. Opet, sve to je nevažno u odnosu šta bi nam značio topli dom, o kojem svi mi samo maštamo – kaže Vesna.
One ističe da joj u svemu pomažu i djeca, a da je u skupljanju željeza najupornija trinaestogodišnja Snježana, koju već znaju mnogi Banjalučani i nerijetko joj daju marku za sladoled.
– Pomagaću majci dokle god bude trebalo. Lakše nam i brže prođe vrijeme kada smo zajedno. Ona vadi željezo iz kontejnera, meni to ne dozvoljava, kaže da sam ja zadužena za veselu atmosferu. Moji drugovi znaju čime se moji roditelji bave i kako živimo, ali nikada me nisu zadirkivali – priča Snježana.
Ona dodaje da joj je najveća želja, kao i njenih sestara, da imaju svoju sobu i kupatilo.
Život porodice Fedešin-Dujdupu nije lak, a najstariji Ivan kaže da mu je najžalije što njegove sestrice moraju da odrastaju u ovakvim uslovima.
– Ja sam muškarac i već sam odrastao, ali one su djevojčice i nisu zaslužile ovakvu patnju. Svako veče ležu u krevet u strahu, pitajući se gdje se krije miš. Kada kiša pada krov prokišnjava, pa strahujemo da se ne sruši potpuno. Ipak, i pored svih nedaća one su uvijek vesele i nasmijane, a što je najvažnije dobri su đaci. Odgojene su skromno, a našim roditeljima ništa nije teško da urade za njih, što one, iako su male, i te kako znaju da cijene – kaže Ivan.
Vesna i Nikola ističu da su se nebrojeno puta obraćali gradonačelniku Slobodanu Gavranoviću, pa čak pisali i predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku, u nadi da će neko od njihovih saradnika, kad već ne mogu oni, doći da vidi bijedu u kojoj odrastaju njihova djeca. Za sada je kažu sve ostalo samo pusta želja.
(Pressrs)