Prošlosedmična vijest da je u selu Lipnik kraj Gacka izgorio putnički automobil nije izazvala pozornost javnosti. Automobil, koji su nešto oko 1. sat po ponoći vatrogasci pokušali ugasiti, izgorio je kao buktinja.
Vijest je potresla samo vlasnike, sedmeročlano obitelj Nikolić-Lugonja koja je još jednom osjetila na svojoj koži istinitost one narodne izreke da se kida tamo gdje je najtanje. Na auto koji su za 5.400. maraka kupili oko nove godine, sada će ih svakog mjeseca bolno podsjećati rata kredita, jer su za njegovu nabavku morali zadužiti.
Ljubavi i sloge napretek
I pored svega, glava kuće, Vlajko Nikolić kaže da je najvažnije da su svi zdravo, a ostalo kako bude. Priča da je policija radila očevid jer se još uvijek ne zna da li je požar podmetnut ili su uzrok dotrajale auto-instalacije. Sa susjedima je, tvrdi, u odličnim odnosima i ne sumnja da bi netko želio da im naudi. Dok konačni nalazi ne stignu, kaže da mogu računati samo na 200 maraka od redovnog osiguranja vozila koje će im biti vraćeno od registracije.
Vlajko Nikolić i Bahra Lugonja su zajedno od 2008. godine i očekuju četvrto zajedničko dijete. Bahra iz prvog braka ima sina i kćer, ali samo kći Zemina živi s njom i pohađa 4. razred osnovne škole u Avtovcu. Žive od dječjeg dodatka i mirovine Vlajki majke Borike koja iznosi 160. maraka.
U trošnoj kući u kojoj su podstanari, fali mnogo toga, osim ljubavi koje ima napretek. Najteže pada što nemaju svoj krov nad glavom. U četrdesetak kvadrata u kojima obitava obitelj sve je čisto i na svom mjestu. Bahra se, kaže, trudi da sve održava, mada nije lako:
“Teško je staro popraviti. Ovdje gdje su zidovi popucali stavljamo šperu. Kroz te rupe nam miševi ulaze, pa čitavu borbu vodimo s njima. Ali najveća opasnost je dimnjak. Ne daj Bože da se zapali. Cijele zime od toga strepim. Često noću ne smijem ni spavati, plašim se da će se zapaliti, a kuća puna djece. Da li ima veće katastrofe i jada da se tako nešto dogodi. ”
Sve bi bilo lakše, tvrde, da Vlajko ima neki ozbiljan posao. Iako je formalno zaposlen u privatnoj tvrtki, već šest mjeseci je na čekanju, tako da “na ruke” ne prima ni feninga. Poslodavac mu plaća doprinose i uplaćuje ratu kredita koja iznosi 135. maraka. Iako radi već petnaest godina kod raznih privatnika, službenog radnog staža ima pet godina. Veliko razočarenje za njega je što nije uspio dobiti posao u RiTE Gacko, jer bi tada mogao podići kredit i riješiti problem krova nad glavom:
“Kada je bio onaj natječaj 2008. godine, ja sam bio na popisu primljenih, ljudi su mi čestitali i onda sam se, odjednom, našao ispod crte. Primili su nekog tko je imao jaču vezu “, rezignirano objašnjava Vlajko. Slične sudbine je bio I na posljednjem natječaju na kojem su, kako kaže, opet neki drugi dobili šansu iako je on iskusan u poslu:
“Ovdje nikakvu ulogu ne igra ni struka ni vještina ni znanje. Važni su poznanstvo i veze. Zamislite, čak je u natječaju navedeno da radno iskustvo nije potrebno “, vajka se Nikolić, stručnjak za elektro i autogeno zavarivanje.
Član ovog složnog kućanstva je i Vlajkova majka Borika koja nam uz suze priča da su, od kada su izbjegli iz Mostara, bez svoje kuće:
“Živimo ovdje na tuđem, u neizvjesnosti. Ljudi su nam dali da koristimo sve ovo i hvala im. Ništa ne plaćamo, ali i oni gledaju da prodaju imanje, a ima i zainteresiranih za kupnju jer dosta ljudi ovdje ima stoku, pa bi im ovo odgovaralo. Ja ne znam kud bismo s ovom djecom da se to dogodi. ”
“Mislim da smo mi možda i najugroženija obitelj u općini, prije svega zbog djece koja imaju pravo na bezbrižno djetinjstvo i krov nad glavom. Borimo se da ne budu gladni, to možemo, ali ne možemo se izborimo za dom. Tu nam treba pomoć “, kaže Bahra dok joj glas podrhtava i dodaje:” Kažu: ‘Žene rađajte djecu!’ Evo, ja ih rađam, pa ništa. Čak ni muž nije mogao zaposliti iako treba hraniti sedmoro usta. To je ta solidarnost na djelu. ”
Za rješenje svojih problema obraćali su se svima. Od odbornika SO Gacko, Vlajkovih poslodavaca, do načelnika općine i resornog ministarstva. Rezultata, do sada, nije bilo. Ističu pozitivan primjer direktora Centra za socijalni rad Ranka Mastilovića koji im je uvijek izlazio u susret i nalazio razumijevanje za njihovu situaciju:
“Kad god je mogao dao nam je jednokratnu pomoć, jer, pošto je Vlajko formalno zaposlen, to je jedini vid podrške na koji imamo pravo” objašnjava Bahra I dodaje: “općini sam se obraćala prije četiri godine za jednokratnu pomoć, ali mi nikad nisu ni odgovorili. Pokušali smo i preko nekih vijećnika, bila je teška zima, ali mi se čini da oni ne razumiju. Znate da sit gladnom ne vjeruje. “
Iz ministarstva obitelji, omladine i sporta su ih uputili da se za pomoć obrate općini.
“Lijepo me je načelnik primio. Kaže da razumije naš problem i da će pokušati nam osigurati plac. Samo se nadamo da će održati obećanje “iskrena je Borika, a njena snaha dodaje:” Eto, kažu, sela nam opustješe. Mi bismo s ovom djecom rado živjeli na selu, ne bismo ni htjeli u grad. Ovdje u Lipniku, osim naše, skoro da I nema djece. Neka nam pomognu da se kupi i devastirano. Pustite nas, sredićemo to. Ne tražimo ništa novo. Hranu imamo, dvije krave, kozu, svinje, jariće, vrt obrađujemo, povrća imamo cijele godine,. Sve bi mi, nekako, ne daj bože bolesti, samo da imamo svoj krov nad glavom. ”
Vjeruje ova obitelj da će biti sreće i dobrih ljudi da pomognu da narednu zimu ne dočekaju u tjeskobi i opasnosti koju im trenutni dom predstavlja.
U kućanstvu Nikolić-Lugonja živi četvoro djece koja su nepresušni izvor radosti za svoje roditelje. Zemina je stidljiva 11-togodišnja djevojčica koja je najviše zadužena da čuva mlađeg brata i sestre, mada, često pomogne iu vrtu. Gojko ima četiri, a bliznakinje Ljubica i Zlata tri godine. U rujnu će ova obitelj dobiti još jednog člana.
(Moja Hercegovina)