Piše: Nisad Selimović ( Oslobođenje)
Ulaskom u Evropsku uniju Hrvatska je možda promijenila štošta u političkom smislu – ni sam ne znam šta tačno jer težim da se ne bavim politikom, ali sociološki i geografski i dalje su ostali dio Balkana. Tamnog Balkana. Kako i zašto? Evo ovako:
Protekli vikend uputim se ka Jadranu. Nas dvoje, skromni pežo starije proizvodnje i peškiri. Hoćemo da se okupamo, popijemo kafu negdje na rivi, uhvatimo malo sunca. Nikakav zločinački plan nismo imali u svojim glavama, niti smo ga namjeravali sklopiti u vožnji do morske obale. Biometrijske pasoše oboje imamo već neko vrijeme i jedino što nismo imali je po 100 eura u džepovima. Igrali smo na kartu sreće, a i svakako smo se uputili tek na jednodnevni izlet. A i onaj njihov glavni u policiji je kazao, čitao sam u Jutarnjem, da neće biti rigoroznih provođenja pravila.
Polusatno čekanje u Doljanima i napokon kućica ili, bolje reći, kontejner. Bosanski pa hrvatski. Na prvom sve ok, prođi dalje – na hrvatskom: “Skrenite malo sa strane”. I mi skrenemo. I tu počinje, što bi rekla Piqueova mlada, “La Tortura”.
“Hoćete malo izaći iz vozila, gospodine?”, upitao me ugodno popunjeni hrvatski graničar.
“Hoću, zašto ne”, odgovorih i izađem iz vozila.
Od tog trenutka gospoda graničari su počeli roviti po svim stvarima koje su našli u autu, uključujući i lične torbe i torbice. Ok, sve vrijeme mislim, njihovo diskreciono pravo je da odrede ko je sumnjiv i koga će pregledati, skoro do gola. Zavrtjela mi se u glavi epizoda emisije “Bang up abroad”, gdje nesretnici dijele svoja iskustva nakon što zaglave u nekom inozemnom, često egzotičnom zatvoru. Ja u svojoj epizodi prepričavam, iz ćelije u Gornjem Vrgorcu, kako sam pao na granici sa tri sendviča i dvije banane.
“Niko nije spomenuo da su sendviči na crnoj listi EU”, govorim u kameru.
Dok ja to dumam, oni rove i rove i rove… jedan mlađi, valjda nadobudan i pun energije sa netom završenog faksa (da li moraš ići na faks da bi rovio ljudima po autu?), odvaljuje tapacirung i gura prste gdjegod ima ikakva rupica. Kucka po plastici kao američki graničari u Tijuani. Pita da li imamo skrivenih putnika. U pežou u koji jedva dvoje stane da ih vidiš. Miče sjedišta naprijed, nazad, otvara pretince, sve vadi i baca nazad unutra. Bez imalo poštovanja prema tuđim stvarima.
Prelazi na zadnje sjedište. Diže, preklapa, vadi, miče… Uzima torbe, sve vadi iz njih i za svaku stvar pita šta je to ustvari. Otvara futrolu za slušalice, u kojoj su – gle čuda – slušalice, i pita “šta je ovo?” Uzengije, htjedoh mu reći, ali navući ću još veći belaj. Pusti, mislim se, nek’ trkeljaju, valjda nam nije neko podmetnuo nešto dok smo spavali u Mostaru.
Ispostavilo se da nije, i nakon pola sata agonije nadomak Metkoviću, vraćaju nam pasoše i zahvaljuju. U autu haos, sjedišta nisu na svojim mjestima, u pretincima također sve razbacano, a naše torbe leže na podu između sjedišta. Ništa na svom mjestu. Bez objašnjenja, bez izvinjenja. Sa izrazito neprijateljskim stavom. Haj’, mislim se, samo nek’ smo prošli, daj da se okupam, biće bolje.
Nije bilo. Okupao se jesam, ali mi je i to more koje zapljuskuje obale njihove lijepe postalo u međuvremenu mrsko. Ušli jesu u EU, i očito su ponosni zbog toga, ali da su ostali na Balkanu – itekako jesu. Ko ne vjeruje, neka se proba samo vratiti po mraku u BiH, preko istih tih Doljana. Prilaz prijelazu nije osvijetljen i samo pomoću trikova možete pogoditi koja traka vas ne vodi u Neretvu ili direktno u kućicu. Pardon, kontejner. Ako je tako u EU, ja neću tamo. Nikad više.
Izvor: Oslobođenje