Muriz Memić, otac ubijenog Dženana Memića organizirao je protestne šetnje na ulicama Sarajeva više puta. Davor Dragičević, otac ubijenog Davida je za jedan dan skupio deset hiljada ljudi koji su tražili istinu o ubistvu njegovog sina. Banja Luka je bila na ivici eksplozije.
Jedino što se danas pitaju neki ljudi je kako je moguće da se u Banjaluci, za isti slučaj sumnje u likvidaciju dva mlada čovjeka, skupi 10 hiljada građana, a u Sarajevu dvadeset puta manje, piše Agencija Patria.
Kakva je razlika u ove dvije identične pravde koje traže očevi dva mladića, koji praktično nisu ni počeli svoj život a usmrćeni su? U oba slučaja, sumnja se da su neki ljudi u pravosuđu sakrili pravdu i željeli baciti živote mladosti u zaborav. U oba slučaja se otkrilo da vlast upravlja dijelovima pravosuđa. Nepravda ubija.
Kad su u pitanju zataškavanja, vlast to, prema već viđenom, najvještije radi upravo preko pravosuđa. Politički kriminalci razore hiljade porodica i budu oslobođeni krivice, jer su dokazi zataškani. Ubice Davida i Dženana su nepoznate jer su dokazi zataškani. I u Banjaluci i u Sarajevu istina je skrivena površnom i haotičnom istragom. Nakon toga sudski proces postaje farsa paralelna dometima lošeg istražnog postupka.
U Banjaluci se predmet istrage Davidove smrti slao sa jednog na drugo tužilaštvo, padale su ostavke, govorilo se o uključenju američkog FBI u istragu… U Sarajevu se na sudskom procesu oko Dženanove smrti pojavilo desetine kontradiktornosti.
Muriz Memić je poveo bitku protiv pravosuđa, koje je u ovom procesu prozivao kao poslušnika vlasti. Davor Dragičević je direktno optužio vlast za smrt svog djetata, počevši od Dragana Lukača, ministra MUP-a RS, pa do Igora Radojičića, gradonačelnika Banjaluke.
Može se povjerovati da je ljudima i previše Dodikovog režima, koji drži potpunu kontrolu nad medijima u RS, pa je to bio i skup protiv službenog jednoumlja u Republici Srpskoj.
Ali, u Sarajevu je i previše nepravde koju pravosuđe uz pomoć politike pravi običnim malim ljudima. Reklo bi se da su u Sarajevu gotovo redovna saobraćajna ubistva građana. Obijesna vožnja je svakodnevna, brutalna ubistva su sve češća. Editu Malkoč i Selmu Agić ubio je na pješačkom prelazu Sanjin Sefić. Sudski proces se pretvorio u mučenje roditelja i razvlačenje pameti. Može se i pretpostaviti šta o glavnom gradu države BiH misle stanovnici Bosanske Krupe, Krajine i Bugojna odakle su žrtve došle na studije.
Kerim Mudželet je u decembru 2016. godine osuđen na osam godina zatvora zbog izazivanje saobraćajne nesreće u kojoj je poginula državljanka Srbije Jelena Opričić. Ovih je dana pušten na slobodu. Odluka je donesena jer Vijeće sarajevskog Kantonalnog suda nije donijelo novu presudu u roku od godinu dana, nakon što je Vrhovni sud FBiH ukinuo prvostepenu presudu. Havu Dovadžija (27) je prošavši kroz crveno ubio Semir Rastoder, tek kada je održano niz protesta nekoliko stotina građana u Nedžarićima, osuđen na pet godina zatvora.
Nepodnošljiva lahkoća ubijanja iz godine u godinu odnosi živote u Sarajevu. Građani glavnog grada BiH i dalje šute i ne reagiraju na ovaj užas. Policija ne zaustavlja sulude vozače jer se i rijetko mogu vidjeti na ulicama.
U slučaju Davida Dragičevića Banja Luka je Sarajevu očitala lekciju. Sarajevo je grad koji nije zaslužio ovakvu kaznenu politiku i politizaciju pravosuđa. Bar ne nakon onog strašnog tri i po godine dugog uličnog pokolja snajperima i granatama. Ljudski život je bio bezvrijedan. Za ubijanje Sarajeva kažnjena su samo tri čovjeka i to je najgora mora za istinu i pravdu. Danas je po sarajevskim ulicama nemjerljivo manje mrtvih, ali je kaznena politika vrlo slična.