Tri se godine Josip Horvat iz Ivanovca kod Čakovca u svojoj firmi pokušavao izboriti za plaću s koeficijentom koji mu je pripadao s obzirom na specifično radno mjesto kontrolora za nerazorna ispitivanja metala ultrazvukom, magnetima i, dakako, vizuelno. Nijedan dio nije mogao iz proizvodnog pogona bez potpisa ovoga mašinskog tehničara, ali pripadajućih 400 kuna (oko 100 KM) više na platu od 5500 do 6000 kuna jedini čovjek u firmi s takvim ovlastima nije dočekao. Nijemcima je, za razliku, bilo dovoljno manje od sat vremena da shvate koliko vrijede Horvatovo iskustvo, znanje i godinama stjecani certifikati, piše Večernji list.
– Prvi poziv uslijedio je pola sata nakon što su hrvatski predstavnici moju biografiju proslijedili njemačkoj agenciji Persona Mobile. Javio sam se, inače, na oglas na Facebooku, za posao zavarivača. Nijemci su mi prvo ponudili 12 eura na sat. Kad su čuli da znam njemački, ponuda je odmah porasla na 18 eura, a do kraja razgovora, kad su čuli sve moje kvalifikacije i šta sam sve radio, završili smo na satnici od 20 eura. I to za početak, nakon tri mjeseca penje se na 24 eura, a na kraju su mi ponudili plaćati i 200 od 400 eura za stan, koji su mi oni također našli – kaže Josip kojem upravo treba stići prva plata od 2500 eura.
– Nakon tri mjeseca prijeći će i tri hiljade eura. Da, da, znam da zvuči sjajno za hrvatske prilike. Nisam se ni sam tome nadao. Posao jest fizički težak, ali radi se normalnim tempom, bez pritiska, važno je samo da bude kvalitetno. Kompanija je golema, izvozi i u Ameriku, proizvodi velike pumpe za beton, naftu… ima 300 zaposlenika, a jako je puno poslova i robotizirano – zadovoljno govori Josip o novom radnom mjestu u gradiću nedaleko od Frankfurta.
Pri tome je, kaže, izvjestan i napredak na poslu. U tvornici su mu dali do znanja da i njima trebaju kontrolori, kojima su plate neusporedivo veće nego zavarivačima, a Horvatovi godinama stjecani certifikati svugdje vrijede.
– Ovdje smatraju da je šteta za kompaniju da ne iskoristi nečije vještine i znanja, a kod nas to nije bilo bitno čak ni u kompaniji koja je sama dosta uložila u moju edukaciju… – sa žaljenjem kaže sagovornik i otkriva da mu novi poslodavac nudi 200-300 eura stimulacije za svakog varioca, bravara i montera kojeg dovede iz Hrvatske.
O tome ne razmišlja, a sam je prvi Hrvat u svojoj novoj firmi. Inače, odlazak u Njemačku ovom je 54-godišnjaku olakšalo i to što je prije više od dva desetljeća u toj zemlji već radio dvije godine. Svejedno, nije se lako rastao od rodnog kraja, prijatelja i doma u kojem su mu ostali kćerka i unuk.
– Ha, u Hrvatskoj sam živio kao i većina, od plate do plate, otplaćivao kredit, a da sam dobio tih 400 kuna povišice, vjerovatno ne bih ni otišao. Sad ispada da mi je taj direktor, od kojeg nikad nisam dobio objašnjenje zašto ne dobivam platu koja mi pripada po zakonu, zapravo napravio životnu uslugu… On je na kraju čak i dobio otkaz. Razlog nije bio samo moj slučaj, a sve se to dogodilo dok sam ja još bio pod otkaznim rokom, zvali su me da se vratim, ali bilo je prekasno. Sad čujem da dijelove koje sam ja kontrolirao s još dvojicom kolega, ali samo sam ja imao pravo potpisati da ih se može izvesti iz kompanije, šalju na kontrolu u Sloveniju. I svaki mjesec na to troše hiljade i hiljade eura… – žali Horvat zbog takvog raspleta misleći i na svoje bivše kolege, ali dugo je i bio strpljiv.
Danas ima sasvim druge preokupacije. I, sasvim očekivano, novi životni plan.
– Prvo ću otplatiti kredite, a onda ću svoj Renault Megan zamijeniti autom o kojem sam prije mogao samo sanjati, Mercedesom – smije se Josip.
– Nemam drugih velikih želja. Želim samo za sebe i svoje jedan normalan, dostojanstven život, bez straha i brige što će biti sutra – kaže i otkriva da već zna kad će imati slobodne dane i da će u svoje Međimurje već za Božić i Novu godinu. Stila života s planinarenjem i bicikliranjem nije se odrekao. Živi u Meerholzu, u kući u kojoj su vlasnici u prizemlju, a on kat dijeli s Poljakom i Rumunom.
– Zadovoljan sam smještajem, a i cijene su prema plaćama, za razliku od Hrvatske, vrlo prihvatljive. Ljudi su vrlo ugodni, nisam doživio ništa neugodno zato što sam stranac. I naravno da nisam požalio zbog svoje odluke – kaže Josip.