Begija Smajić će u naredne četiri godine obnašati dužnost zastupnice u Narodnoj Skupštini RS- a. Bit će jedina Bošnjakinja i prva žena s hidžabom u zastupničkim klupama manjeg bh. entiteta. U prvom TV nastupu na Face televiziji istakla je kako je dodjelu mandata i polaganje zakletve tokom konstituirajuće sjednice NSRS-a shvatila i doživjela kao obavezu i normalnu stvar.
“Bila je konstituirajuća sjednica NSRS- a, 19.novembra ove godine, tom prilikom sam bila u Skupštini kao zastupnica, ispred koalicije zajedno za Bosnu i Hercegovinu. Prilikom mog pojavljivanja, nije bilo nikakvih dobacivanja, vrlo profesionalno su me dočekali. Istakla sam da sam zastupnica, uputili su me do kancelarije kluba. Neobična mi je bila medijska pažnja, prema meni kao nekome ko nosi mahramu. Mislim da to ne treba biti strano, svi bi trebali biti naviknuti na takav način odijevanja žene Bošnjakinje” , istakla je Smajić, na samom početku razgovora, piše Face.ba.
“Ja imam jako pozitivan stav kad je u pitanju moj način odijevanja, smatram da me moja mahrama štiti u komunikaciji s ljudima. Zbog nošenja mahrame svi mi prilaze s poštovanjem. Nemam problema ni u gradu ni na poslu. Mislim da sam jako prepoznatljiva zbog mahrame. Radim u Srebrenici i Potočarima sa djecom i jedne i druge nacionalnosti i nikada se niko nije žalio na moj način odijevanja i odnos prema njima, ali i prema njihovim roditeljima. Izuzetno volim posao kojim se bavim, to je moj primarni posao. Ja ću nastaviti raditi kao nastavnica, neću se preofesionalizirati kao zastupnica. Veća plaća je u profesionalizaciji Narodnog zastupnika. Ne trebamo sve gledati kroz novac, važno je raditi ono što volimo, ja posao sa djecom najviše volim”, pojasnila je Begija.
Odgovarajući na pitanje o Srebrenici , Smajić kaže:
“Smatram da nisam jedina sa tom idejom da se u Srebrenici može živjeti, moje mišljenje dijeli mnogo Srebreničana. Nije toliko masovan taj odlazak. Tranzicije stanovništva su prisutne svugdje. Postoje neki drugi razlozi, nisu samo ti što nema tu života. Ja sam dokaz lijepog života u Srebrenici. Ja sam tamo zaradila prvu plaću, udala se, rodila djecu, sve u Srebrenici”, kaže Smajić i dodaje da ako se svi uključe u rješavanje problema i angažuju, moguće je imati sasvim normalan život u ovom bh. gradu”, kazala je Begija.
“Svaki problem je moguće riješiti, ako se adekvatno odnosi prema njemu. Naš problem je što mislimo da nas negdje čeka bolji život, gdje god da odemo stranci smo, jedino gdje smo prihvaćeni je naša Bosna i Hercegovina. Hrvati imaju Hrvatsku, Srbi Srbiju, a mi samo Bosnu i Hercegovinu. Malo mi je žao kada Bošnjaci misle da ih negdje čeka nešto bolje. Ja sam izuzetno sretna mojim životom u Srebrenici, tu ću i ostati”, potvrđuje Smajić.
U školama gdje Smajić radi ne govori se o ratu ni ratnim dešavanjima, pa samim tim ni o genocidu. To su teme koje se ne spominju, niti su planirane nastavnim planom i programom, ističe Smajić i dodaje kako ne postoji način da se to tome govori.
“Pretpostavljam da djeca i jedna i druga znaju šta se desilo, ali bilo bi dobro da se o tome govori, te da izvučemo svi poruku o tome. Da se o genocidu mora izučavati u cijeloj Bosni i Hercegovini, nužnije u RS-u, jer je genocid počinjen na tim prostorima. Cijelo rukovodstvo RS- a je osuđeno za taj zločin. Iznošenjem istine može se govoriti o zajedničkom životu. U tom pogledu ja ću u NSRS djelovati kroz Klub Bošnjaka. Moji ciljevi su da govorimo o diskirminaciji Bošnjaka u RS- u. Bosanski jezik se naziva jezikom Bošnjačkog naroda. Mi nemamo pravo da nazovemo svoj jezik njegovim historijskim nazivom. Jedini smo narod kojima je to pravo u RS- u osporeno. Jedan od problema je i zapošljavanje Bošnjaka u institucijama, znamo da Aneks 7, garantira da se zaposlenost vrši po popisu iz 1991. godine”, kazala je Smajić, pa je dodala:
“U osnovnim školama mnogo više je Bošnjačke djece nego Srpske. To je zbog toga jer mi, Bošnjakinje mnogo više rađamo djecu. To je naša dužnost. Oduvijek su majke Podrinjke rađale mnogo djece. Ja sam ponosna na to i na porodice sa mnogo djece”.
Begija Smajić je za kraj istakla još jedan problem s kojim se susreću Bošnjačka djeca u školama u RS-u.