24-godišnji Dino Subašić iz Županje (Hrvatska) je samo jedan od skoro 2000 ljudi koji su iz Hrvatske odeslili u Norvešku. Dino za “Index” otkriva što svi oni koji se odluče na bijeg iz Hrvatske mogu očekivati u Norveškoj. On je godinama s mlađim bratom živio u udomiteljskim domovima. Razdvojili su ih od roditelja dok su bili maleni, a još veći problemi zatekli su ih prije 5 godina, kada je Dininom mlađem bratu Selveru dijagnosticirana rijetka Wilsonova bolest. Dino je već s 18 godina odselio iz udomiteljske obitelji kako bi počeo raditi i mogao brinuti o svom bratu. Ovog je ljeta, ipak, odlučio otići u Norvešku kako bi zaradio dovoljno novca za svoju obitelj i bolesnog brata…
“Bio sam na putu za more, išao sam slaviti rođendan najboljeg prijatelja kada sam dobio poruku na Facebooku s upitom bih li želio ići raditi u Norvešku, u Nesbyen, mali gradić od 3500 stanovnika”, počinje svoju priču Dino.
Nije ni trenutka razmišljao, kaže. Odmah je odgovorio potvrdno.
“Na početku mi nije bilo baš svejedno otići, ostaviti sve iza sebe, no gledam na budućnost i na bolje sutra, za sebe i svoju obitelj, naravno”, priča Dino.
6. septembra je poletio iz Zagreba i došao u Oslo, a na aerodromu ga je dočekao otac njegovog novog šefa.
“Prva stvar što sam primijetio tijekom vožnje, ovdje se ljudi jako strogo drže propisa. Ako je dozvoljeno 80 km/h – onda se toliko i vozi. Jer kazne su rigorozne. 30 km/h od dopuštene brzine – automatski ti uzimaju vozačku i moraš izaći ponovo na sva polaganja da bi je dobio natrag. Naravno, još te kazne novčano. Norveška je po tom pitanju u top 5 zemlja po najmanje nesreća na cestama”, kaže.
Dino radi kao profesionalni bartender. U Zagrebu je radio u nekoliko restorana, iako je završio za automehaničara. “Nisam mogao puno birati pa sam prihvatio prvo što mi se ponudilo kada sam došao u Zagreb, i dao maksimalno od sebe da što više naučim”, kaže. U Norveškoj radi kao barmen i vanjski konobar u Restoranu “På hjørnet” (što na hrvatskom znači “Na uglu/ćošku”) i ponekad pomaže u pivovari “Gøtt”.
“Ovdje nema šanse da radiš, a ne budeš plaćen”
“Ovdje je princip mnogo drugačiji od našega. Počevši od rada – po ugovoru smiješ raditi 160 sati mjesečno i imaš dva dana slobodno. Imaš posebnu bilježnicu u koju upisuješ kada si došao i u koliko sati odlaziš s posla. Dok recimo u Hrvatskoj nema baš takav sistem, radiš i više od 8 sati, ali ne plate, još se na kraju i deru na tebe jer si nervozan i umoran. Svaki sat je plaćen i nema ovdje teoretske šanse da ne budeš plaćen. Sve ide preko kartice, ništa nema na ruke.
Porez plaćamo mi kao fizička osoba. I poprilično je velik – od 27 do 35 posto. Od toga 12.5 posto ide na povrat poreza, ali u tome porezu ti imaš osiguranu liječničku pomoć ako ti se nešto desi, ništa ne plaćaš dodatno. Prije nego dobiješ karticu, dobiješ listu u kojoj piše koliko plaćaš porez na koju svotu novaca, ne može ti netko reći ovoliko sada platiš, pa ovoliko i tako.
U prosincu porez prema svim građanima bude 15 posto – to je od države kao poklon za Božić i Novu godinu. 13. plaća ti sjeda cijela, bez obračuna poreza. To je kao povrat poreza na kraju godine”, objašnjava Dino.
“Ovdje je moguće biti prijavljen u više firmi, ako te poslodavac recimo prijavi na 80 % radnog vremena. Onda možeš u još jednoj firmi raditi. Ali da bi počeo raditi ovdje, prvo što trebaš je riješiti si stan. Kada imaš mjesto stanovanja, imaš i sve druge mogućnosti otvorene”, dodaje.
Cijene hrane paprene, ali ne za norveške standarde
Kako kaže, prosječna plaća u Norveškoj iznosi oko 13.000 kuna, ali uvijek ima mjesta za napredak. Kaže da su cijene hrane vrlo visoke i većina ljudi iz Hrvatske bi se šokirala kada bi ih vidjela, ali napominje kako s vremenom svi shvate da je to normalna cijena za tamošnje standarde.
“Recimo 1.400 grama bijelog mesa košta 96 kn, 12 malih jaja pakirani košta 19 kn. Kila jabuka 20 kn. Pepsi Cola od 1.5 L košta 27 kn. Najjeftinije šišanje košta 302 kuna. Kebab te izađe jedan 100 kuna.
Zato je ovdje tehnologija jako jeftina, jeftinija čak i od Hrvatske, kao i struja i gorivo”, dodaje.
“Nema stresa”
Ljudi ovdje su jako smireni, priča Dino te napominje kako je u Norveškoj svega dva mjeseca i vrlo je zadovoljan. “Nema stresa i pretjeranog fizičkog posla. Nisu znatiželjni da će te ispitivati sada što si, odakle si, pa kako si došao… Ne opterećuju se tuđim životom kao naši u Hrvatskoj”, objašnjava.
“Nitko ne gleda nosim li markiranu robu, izgledam li bogato, jednostavno ne pate na takvo ponašanje”, kaže.
Planira li se vratiti u Hrvatsku?
“Iskreno – i ne baš, jer s hrvatskom plaćom ne bih mogao pokrivati sve što moram. S plaćom ovdje plaćam stan u Norveškoj, platim porez, platim stan u Zagrebu, hranu za majku i brata bolesnog koji je u bolnici te sebi hranu. I još uz sve to ostane mi još novca”, kaže.
Na kraju napominje kako je i jedan od glavnih razloga njegovog odlaska u Norvešku upravo činjenica da želi pokušati pomoći bolesnom bratu – i spasiti mu život.