Zoran je diplomirani agroekonomista, Poljoprivredni fakultet završio je u Beogradu, trenutno radi u svojoj struci i ima svoju firmu koja se bavi ishranom životinja. I pored toga što za sebe može da kaže da je “sam svoj gazda” riješio je da ode na dalek put, promijeni čak pet aviona, nekoliko gradova i stigne na kranji sjeverozapad Amerike.
Najmanja cifra sa kojom se vraćaš kući poslije dva mjeseca pakovanja ribe na Aljasci je do 5.000 dolara. A maksimalna ide i do 18.000. Ja sam za dva mjeseca zaradio nešto više od 7.000 dolara i veoma sam zadovoljan.
Ovako priča Zoran Vučinić (45), rodom iz Bora, a već dugi niz godina preseljeni Beograđanin, a koji je u junu ove godine odlučio da se otisne na dalek put, čak do Aljaske u potrazi za dobro plaćenim poslom.
I isplatilo se, njegovo je iskustvo.
– Ova najmanja zarada je za neki minimalan rad na Aljasci. Uglavnom sve zavisi od toga kakva je sezona i koliko se radi. Takođe neka maskimalna cifra koja se može dobiti je oko 18.000 dolara – priča za Blic Zoran Vučinić.
Jedna od srećnih okolnosti, dodaje, jeste i ta što tamo nemaš gdje da potrošiš zarađeni novac.
– Okolo su samo fabrike, eventualno po neka prodavnica. Inače, sve ostalo, kao što su obroci i smještaj, ti obezbjeđuje kompanija – priča ovaj Boranin.
Mjesto u koje se Zoran tačno otisnuo na Aljasci je u blizini ostrvskog grada Fols Pas. Tu je puno fabrika koji je bave obradom i pakovanjem ribe u ljetnoj i zimskoj sezoni, i to najviše lososa, a on je radio u jednoj od njih.
Kako je ispričao posao nije fizički težak i “tvoje je samo da radiš”, dok su mane to što je psihički nešto više zahtjevno, jer je posao donekle jednoličan, a vrlo često i dosadan.
– Treba stalno da imaš na umu zbog čega si došao ovdje. Meni se nekoliko puta dešavalo da sam neraspoložen, ali onda u glavni krenem da se presabiram za šta ću potrošiti zarađeni novac i odmah mi misli krenu na drugu stranu – iskren je.
Inače, Zoran je diplomirani agroekonomista, Poljoprivredni fakultet završio je u Beogradu, trenutno radi u svojoj struci i ima svoju firmu koja se bavi ishranom životinja. I pored toga što za sebe može da kaže da je “sam svoj gazda” riješio je da ode na dalek put, promijeni čak pet aviona, nekoliko gradova i stigne na kranji sjeverozapad Amerike.
– Često sam sa svojim prijateljima pričao o ovom poslu i slušao o ljudima koji su otišli da rade i vratili se sa velikom svotom novca. Ja sam u agenciji aplicirao u martu, i već u junu krenuo za Aljasku. Bio sam tamo dva mjeseca i dva dana, i za nekoliko dana se ponovo vraćam, jer u januaru kreće zimska sezona tamo – dodao je Zoran.
Kako priča, svaka agencija, kao i kompanija različito plaća, ali uglavnom su slične cijene.
– Moja satnica se plaćala deset dolara, a radno vrijeme je bilo 16 sati. Od toga uglavnom se radi oko 10 sati efikasno. Pauze su na svakih 4 sata po 15 minuta ili po pola sata odmora – dodaje Zoran Vučinić.
Moto većine Srba, ali i ostalih radnika jeste to da svako dođe i pošteno radi, ali da se uvijek vrati svom domu.
Zoran kaže da i pored svih pogodnosti ne bi mogao da ostane i živi u Americi, s obzirom na to da ga u Srbiji čeka njegova kćerka, kao i stalan posao kojim se bavi.
Najljepše od svega što je ostavilo utisak na Zorana kao i na sve Srbe kojih je tamo zaista mnogo, jeste to što niko ne gleda odakle si došao, koje si vjeroispovijesti, seksualnog opredjeljenja. Svi se jednako druže i poštovanje vlada među svima njima, piše SrpskaInfo.