Samo zahvaljujući bogu ja sam se iz rada u Njemačkoj, i to po preporuci, vratila živa. Tako svoju ispovijest za Žena.rs počinje Dušica Maksimović (42) koja je, kao i brojni drugi građani BiH i Srbije poželjela da oproba sreću sa poslom u “obećanoj zemlji”, Njemačkoj.
– Samo zahvaljujući bogu, vratila sam se živa. Da li sam i zdrava još nisam sigurna, moraću da potvrdim, ali svoju priču dijelim za nauk drugima – kaže nam Dušica.
Njena priča počinje maja 2019. godine, kada je na slavi njenih roditelja susrela rođaku koja joj je ponudila, činilo joj se, jedinstvenu priliku. Imena u ovoj priči promijenjena su po Dušicinoj želji kako bi se obezbijedila anonimnost svih aktera, lali su poznata redakciji. A priča ide ovako:
– Na slavi sam se srela sa svojom rođakom Draganom iz Lazarevca. Ona mi je napomenula da njena kuma Sanja i njen suprug, po struci mašinski inženjer, žive u Njemačkoj i da im je potrebna pomoć oko djeteta. Dijete koje bih čuvala ima dvije godine, a obezbijedili bi mi platu, hranu, smještaj kao i troškove puta i osiguranje. Oklijevala sam isključivo zbog terapije koju dobijam na Institutu za reumatologiju u Beogradu gdje se već četiri godine unazad moram pojaviti jednom mjesečno. Razmišljala sam o tome, dok je Sanja insistirala da pođem i da ostanem šest mjeseci iako sa srpskim pasošem imam pravo da boravim najviše 90 dana u komadu. Uvjeravala me je da ne treba da brinem jer ona navodno ima neku vezu na graničnom prelazu u Hrvatskoj, kao i da će ona snositi troškove eventualne kazne koju bih mogla da dobijem. Nakon što sam svojoj ljekarki objasnila situaciju, odobrila mi je da otputujem na tri mjeseca – kaže Dušica.
Poslije mnogo peripetija i razgovora sa dotičnom Sanjom kako bi se uskladili termini, pao je dogovor da Dragana dođe u Nemačku krajem avgusta i ostane do prvog oktorba, pa da potom svi zajedno dođu automobilom u Srbiju na sedam dana, gdje će svi pozavršavati svoje obaveze u Srbiji a potom se opet svi zajedno vratiti u Njemačku gdje bi Dušica trebalo da ostane do Uskrsa naredne godine. Sanja je Dušici takođe napomenula da ona i suprug imaju mjesečna primanja od oko 10.000 evra, te im finansije nisu nikakav problem.
– Dan mog polaska smo potvrdili 18. avgusta, i to tako što mi je Sanjin suprug rezervisao i platio kartu za 25.8. na stajalištu kod Sava Centra, s polaskom u 00:05. Poslali su mi kartu mejlom i više puta naglasili da je polazak u nedjelju uveče. Ni ja, kao ni oni, u toj gužvi, nismo uočili da je karta za subotu a ne nedjelju uveče, a ja sam uplatila i osiguranje od 4.000 dinara za šta su mi oni obećali da će mi refundirati. Tek kada sam pokušala da se ukrcam u autobus, vozač mi je ukazao na to da moja karta važi za prethodni dan. Pokušala sam da kontaktiram Sanju ali ona više nije bila na mreži, pa sam se vratila kući. Sanja je poruke vidjela tek sutra ujutro. Sanjin suprug opet mi je rezervisao kartu za Manhajm. Tako sam 26.8. opet krenula na put, iz Beograda preko Zagreba pa do Njemačke – kaže Dušica.
Poslije mnogo presjedanja i kašnjenja zbog redova vožnji autobusa, što je, kaže, naljutilo Sanju, Dušica je napokon jedva stigla u Ludvigshafen, što je bio konačni cilj. Stigla je oko pola tri izjutra, a na stanici ju je dočekao Sanjin suprug.
– Svi su spavali i on je odmah otišao da spava. U njihovoj spavaćoj sobi je veliko kupatilo. Dakle, nema tuširanja dok ne ustanu, a ja sam umorna i znojava sa puta, dok je napolju 30 stepeni. U malom hodniku je manje kupatilo kome sam imala pristup, a koje ima samo lavabo i šolju. Poslije tri dana konstantnog sjedenja, konačno sam se makar opružila malo, u nadi da ću se ujutro istuširati i malo doći sebi. U pola devet su svi ustali, međutim, odmah su nastavili sa svojim obavezama, te nije bilo vremena da uradim to što sam planirala. Sanja je starijeg sina od 10 godina ispratila na ekskurziju a ja sam odmah preuzela brigu o mlađem, zbog kog sam i došla. Tek oko tri popodne uspjela sam da se konačno i ja okupam. Sanja i njen suprug žalili su mi se na prošlu dadilju koja ih je svakog časa zivkala telefonom i molila da izađu s posla. Kod mene, njihov sin Ivan imao je vrhunski tretman i uvijek sam znala kako da ga umirim, nahranim i sve ostalo. Radila sam i mnoge druge stvari koje mi nisu u opisu posla. Kuvala sam iako to nije bio dogovor. Sve u svemu, imala sam dnevno oko dva sata slobodnog vremena i to sam uglavnom provodila sjedeći na stepenicama zgrede, plačući i odbrojavajući dane do povratka u Srbiju – kaže nam Dušica, dodajući i da je dogovor bio da će ona spavati na kauču u dnevnoj sobi koja, kako su joj rekli, nije prometna.
Međutim, ispostavilo se da cijela porodica tamo boravi dok ne krene na spavanje, oko ponoći, te je Dušica konstantno bila iscrpljena.
Prvi ozbiljan sukob nastao je kada se Dušica Sanji požalila na loš tretman koji dobija od njenog starijeg sina.
– Ti si znala da ja imam dvoje djece i da moraš da vodiš računa o njima? – rekla mi je i ostavila me u šoku jer smo se jasno dogovorile da je moja obaveza samo mlađi, Ivan. Kada sam joj to i rekla, dreknula je na mene:
– Odmah idi! Izlazi iz stana!
To sam i želelja da uradim, ali Sanjin suprug me je preklinjao da ih ne ostavljam na cjedilu pa sam popustila. Nekoliko dana kasnije, saznajem da je moj suprug imao tešku saobraćajnu nesreću, ali je na svu sreću on ostao živ. Sanja se uopšte nije uzrujavala zbog toga, već je samo hladno prokomentarisala: “Pa eto, makar je živ”. Ostala sam frapirana – priča nam Dušica.
– Sanja je iz mene iscijedila i posljednji atom energije, a onda smo konačno sjeli u kola i krenuli kući. Svanulo mi je kad sam se dokopala Srbije. Radila sam za platu od 500 evra, daleko ispod tržišne cijene, jer je ona mislila da sam bijedna. Daleko od toga, bojim se da se iz ove priče vidi ko je bijedan. Na kraju, ostali su mi dužni oko 150 evra. Kada sam ih putem Vibera kulturno pitala za to, prvo me je blokirao Sanjin muž, a potom i Sanja par dana kasije – završava Sanja.
A svoju priču, kaže, riješila je da podijeli sa ljudima kako bi skrenula pažnju na opasnosti rada na crno u inostranstvu, pa čak i kada ide preko poznatih osoba.