‘Brzo ćeš ti natrag’, najčešće je čuo Mato Topić kad se prije godinu i pol, nakon tri godine u Njemačkoj, vratio u Hrvatsku. Neki su još, smije se Mato tome danas, u čudu dodavali ‘Pa, šta ti bi?’ ili, još iskrenije, ‘Jedini se ti vraćaš, koja si budala…’
A mladom Slavoncu samo je te tri godine snažno nedostajala rodna gruda. Znao je da standard i sređeni život, na kakav je navikao u graničnom njemačkom gradiću Lorrach, nedaleko Basela, u Hrvatskoj neće imati, ali srce je vuklo, piše Večernji list.
– Ne znam vam to objasniti, u Njemačkoj mi u suštini nije ništa falilo, ali svaki put kad bi prešao hrvatsku granicu kao da sam počinjao disati punim plućima – veli ovaj mladić koji je, da priča bude zanimljivija, za sobom u Njemačkoj ostavio roditelje, brata i sestru.
A do Njemačke sve je bilo manje-više slavonski tipično. Oboje Matinih roditelja je radilo, ali s hrvatskim plaćama peteročlana porodica iz Čepina nije živjela u obilju. Uz svakodnevna odricanja i trud u čepinskom dvorištu Topićevih nikla je i nova kuća. No, činilo se roditeljima da perspektiva nije sjajna ni za njih ni za djecu, da jednostavno stagniraju, i 2013. su presjekli. Odluka nije bila laka, najmlađe dijete, Matina sestrica, imalo je u to vrijeme svega dvije godine, a, povrh toga, najstariji Mato odlučio je da neće s njima.
– Igrao sam nogomet, do loma noge nije mi je išlo dosta dobro, imao sam mladenačke snove o sportskoj karijeri i nikako mi se nije išlo iz Osijeka. U vrijeme kad su oni otišli imao sam dvadeset godina. Naravno da roditelji nedostaju i u toj dobi, znao sam otići u Crkvu, a nakon jednog skupa mladih mi se nekako sve u glavi preokrenulo. Prestala mi je značiti nogometna karijera, novac, slava, sve što me prije vuklo. Čak sam odlučio otići u samostan – priča Mato, koji se dvije godine u potpunosti posvetio duhovnosti.
Danas to vrijeme smatra velikim ličnim bogatstvom, ali shvatio je da je njegov put ipak puno svjetovniji i 2016. je krenuo za roditeljima u Njemačku.
– Odlazak u novu zemlju je uvijek šok, pogotovo kad ne znaš jezik, ali roditelji su se već bili snašli. S vremenom i ja, naučio sam jezik, počeo igrati nogomet, zaposlio se. A sjećam se, kad su me prvi put pitali kako se zovem, ja sam odgovorio ‘gut’ – smije se Mato, koji nema prigovora na život u Njemačkoj.
– Uređena zemlja, može se zaraditi, poštuju se pravila, zdravstvena zaštita je kvalitetna, ljudi korektni… Puno toga je drugačije nego kod nas. Radio sam kao trgovački putnik i bilo mi je, recimo, šokantno kad sam u jednom mjestu, u jednom dvorištu, vidio da je cvijeće na prodaju. Ko uzme, samo u sandučiću ostavi novac. Ovdje je to prilično nezamislivo, kod nas drugo jutro vjerovatno ne bi bilo ni cvijeća, a ni sandučića – šali se Mato, kojem praktički jedina zamjerka ide na mlade Njemice.
Kaže, Hrvatice su mu puno, puno ljepše, pa je i to možda malo kumovalo odluci ovog zgodnog mladića da se vrati u domovinu. Ni porodica ni mjesečna primanja iznad dvije hiljade eura, budući je nešto zarađivao i od nogometa, nisu ga mogla zadržati, a ni izbrisati mu gorak osjećaj tuđine.
– Znao sam ja da ću morati zasukati rukave i da ću Hrvatskoj morati puno više truditi se i raditi za puno manje novca – kaže Mato koji se po povratku odlučio za Zagreb i koji nije bio nepripremljen na početničku plaću od 3.500 kuna u jednom call centru.
– U međuvremenu sam napredovao, postao zamjenik voditelja, vodio sam i neke edukacije… Novac jest važan, pogotovo kad si mlad i imaš puno želja i planova. Ali, definitivno nije najvažniji. U Njemačkoj sam se unatoč tome što mi je tamo porodica osjećao kao stranac. Shvatio sam da ne želim svake godine iščekivati godišnji, niti u stranoj zemlji dugoročno graditi svoj život i zasnivati porodicu. Roditelji su me, a što su drugo i mogli, podržali – kazat će Mato, koji nije požalio zbog povratka, ali priznaje da mu teško pada što je obiteljska kuća u njegovom Čepinu prazna.
Ta je kuća, veli, više od zidova, puno toga je porodica u nju ugradila i Mato se ne srami priznati da mu pomisao kako u njoj nikog nema ponekad izmami suzu.
– Ambiciozan sam, imam razne interese, a Zagreb ipak pruža najviše prilika u Hrvatskoj – iskreno objašnjava Mato, koji uz svoj redovni posao piše pjesme, svira gitaru, ima svoj youtube kanal i planira podcast, zašto je za život izabrao Zagreb.
– Dosta sam ambiciozan, u onom što radim želim biti najbolji, a na svom kanalu nastojim govoriti o životu, modernoj svakodnevici u spoju s radicionalnim vrijednostima.
Dosad najviše pregleda, zamalo 70.000, ipak ima video u kojem priča zašto se odlučio vratiti iz Njemačke. A u tome, makar se za takve slučajeve rijeđe čuje, nije jedini. Među čak petstoinjak komentara može se naći više mladih ljudi koji su probali pečalbu, u inostranstvu proveli koju godinu ili čak i cijelo deseteljeće, a na koncu se vratili se ili se spremaju vratiti.
– Uz sve manjkavosti i nepravilnosti, pa i nepravde, u našem društvu, ja imam povjerenja u Hrvatsku. Tako jednostavno osjećam – veli Mato, koji s poštovanjem govori i o Njemačkoj.
– Odgojen sam u tradicionalnom dugu, praktični sam vjernik, a ove tri godine u Njemačkoj su mi dale da prepoznam i bogatstvo u različitostima, ali i da je od busanja u prsa važnije biti čovjek. Zapravo to je i najvažnije. A u Njemačkoj su se prema meni kao ljudi pokazali i Nijemci i ljudi s ovih prostora, Muslimani, Srbi – priča dvadesetšestogodišnji Mato, koji unatoč mladosti svoju budućnost prilično jasno vidi.
Ona bi za ovog hemijskog tehničara, kako planira, među ostalim vjerovatno trebala značiti i fakultetsku diplomu. Nije baš sve zacrtao stoposto, ali jedno jest: život u Hrvatskoj.