– Mnogi se žale da u ovom ružnom vremenu moraju sjediti kod kuće, prođe im mladost gledajući u roditelje a mnogi bi dali sve da mogu samo na kratko zagrliti i osjetiti miris svojih roditelja.
Dalila Bajrektarević iz Cazina studira u Njemačkoj. Pandemija korone promijenila joj je život. Kao i velikom broju ljudi. Ovo je njena priča od koje zastaje knedla u grlu.
– Moj odlazak za Bosnu prije pandemije koronavirusa bio je u decembru 2019. godine ujedno i prvi odlazak nakon selidbe u Njemačku. Iako je bio decembar meni je nekako bilo toplo oko srca. Nisam ni pomišljala na to da dolazi vrijeme koje će, može se reći, unazaditi život, staviti nas u kaveze.
Prošao je januar, došao februar, zatim mart… Tako dođe i decembar. Ne mogu reći da li je sve to brzo ili sporo prošlo, znam samo da je u doba korone veoma veoma sporo prolazilo. Prošlo je devet punih mjeseci kako nisam vidjela svoje roditelje i brata. Sigurno se pitate kako sam izdrzala? Bilo je jako teških momenata, a bilo je i perioda kada nisam mislila na to. Bila sam okupirana studijem i poslom. Bilo je uredu dok nisam razmišljala o njima. Dok ne čujem neku pjesmu ili ne pročitam tekst na Facebooku.
Najgore je kada je rođendan. Rođendan ti je, ali nije to to. Tada u tim momentima mi se srce lomilo na 100 komada.
I tako prošlo je 9 mjeseci. Mama je dolazila u posjetu. Nekako simbolično prije 21 godinu ona je ta koja je mene iščekivala 9 mjeseci, nakon 21 godinu to je bilo obrnuto. Provele smo skupa dvije sedmice. Onda opet dolazi bolan trenutak. Njen povratak kući. Ustajem ujutro na posao, ona ustaje sa mnom, prati me do vrata. Tu smo se pozdravile, ona je ostala na vratima a ja sam krenula.
Došla sam do kapije i okrenula se. Progutala knedlu u grlu i znala sam kada se vratim da ona neće biti tu. Došla sam nakon posla u sobu, iako puna stvari bila je nekako prazna. Hladna. Nije bilo onog mirisa niti onog osjećaja sigurnosti kao kada je majka bila tu.
I tako su se opet počeli redati mjeseci jedan za drugim i došao je decembar. Godina kako nisam vidjela brata i oca. Rizikujući povratak na studije u Njemačku, otišla sam u Bosnu jer nisam mogla više izdržati bez njih. Otišla sam na 4 dana.
Dovoljno da ih vidim, da provedem vrijeme sa njima, ništa mi drugo nije ni trebalo. Ta 4 dana su prošla kao dlanom o dlan.
Ali bio je taj decembar 2020. opet meni najtopliji mjesec. Prošao je januar jako hladan. Februar još hladniji, dolazi i april topliji dani ali je osjećaj jako hladan. Dolazi godišnji odmor kojem se ne radujem ni u pola kao prije koronavirusa.
Mnogi se žale da u ovom ružnom vremenu moraju sjediti kod kuće, prođe im mladost gledajući u roditelje a mnogi bi dali sve da mogu samo na kratko zagrliti i osjetiti miris svojih roditelja.
Nadam se da će ova korona što prije proći da se svi vrate svojim normalnim životima i da napokon svako može otići svojoj kući, zagrliti svoje najmilije i disati punim plućima.
I ja svoje roditelje i brata – napisala je Dalila Bajrektarević.