Schumann smatra da bi minimalna satnica trebala biti 17 do 18 eura – u protivnom i Njemačkoj prijeti “američki način” gdje ljudi često moraju raditi na više radnih mjesta.
U proteklih dvadesetak godina broj osoba u Njemačkoj koje rade istovremeno nekoliko poslova više se nego udvostručio, piše Deutsche Welle. Obično su to poslovi niske kvalifikacije gdje se plaća tek zakonom zajamčena minimalna satnica, koja, kako upozorava glavni tajnik sindikata ver.di Philipp Schumann, nipošto nije dovoljna:
“S dvanaest eura zajamčene satnice i s radnim tjednom od 42 sata možete zaraditi nešto manje od 2200 eura bruto. To je tek nekih 60% prosječnih prihoda u Njemačkoj i nije dosta za život.”
U Njemačkoj je uobičajeno plaću izražavati bruto iznosom, što zna biti iznenađenje za strance koji dolaze raditi u ovu zemlju. Naime, od tog iznosa se odbijaju doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, kao i crkveni porez i porez na prihod – on pak ovisi o mnogo faktora, kao što su bračno stanje i broj djece. Sve u svemu, uz 2200 bruto na račun sjedne oko 1500 eura.
Inflacija je sve pojela
Schumann smatra da bi minimalna satnica trebala biti 17 do 18 eura – u protivnom i Njemačkoj prijeti “američki način” gdje ljudi često moraju raditi na više radnih mjesta. Ujutro se raznose novine, po danu se radi u kurirskoj službi, po podne u knjižari, a navečer kao konobar…
Zapravo je bio velik korak ove njemačke koalicijske vlade što je uopće povisila minimalnu satnicu na 12 eura u listopadu prošle godine, ali inflacija i poskupljenja su pojele gotovo sve što se dobilo tom odlukom. I službeno je u Njemačkoj gotovo 17% stanovništva, dakle preko 14 milijuna građana, zahvaćeno siromaštvom, a ta brojka zbog inflacije i dalje raste.
Konkretan primjer šesteročlane obitelji iz Wetzlara. Otac je strojarski tehničar u punom radnom odnosu, majka Anika je radila sa skraćenim radnim vremenom kao pomoćnica u nastavi u tamošnjoj školi – ali to nije bilo dovoljno. Kako je sve postalo skuplje za preko 20%, makar je otac radio naizmjenice u tri smjene, u kućnoj blagajni je nedostajalo oko 700 eura, piše Deutsche Welle.
“Slobodan dan… Šta je to?”
Sad osim u školi, Anika radi i u jednom dječjem vrtiću, a onda i kao prodavačica u pekarnici. Za slobodni vikend više ne zna. “Toliko poslova istovremeno je apsolutno opterećenje i totalno iscrpljujuće. Jedino što još možemo je raditi i razmišljati kako da uopće organiziramo naše poslove, skrb za naše četvero djece i sve druge termine”, žali se Anika. U školi prima 15 eura na sat.
U međuvremenu su pogođene sve školske spreme. Olaf Karg je studirao socijalno pravo i do konca prošle godine radio samo kao posrednik u ugovaranju stambenih kredita. Ali zbog sve većih kamata je posao s kreditima praktično stao pa sad radi sve i svašta: kao tonski tehničar na konferencijama, kao DJ i kao pomoćnik u službi spašavanja.
“U lošim mjesecima mi nedostaje i po nekoliko tisuća eura. Sa samo jednim poslom bih imao barem 1000 eura premalo”, objašnjava ovaj 53-godišnjak. Ne može si priuštiti odbiti bilo koji posao, pa makar i “petkom i svetkom”, jer bi to moglo značiti da će ga zaboraviti kad sljedeći put bude nekakvog posla.
“Kad nakon sedam sati kao tonac dođem kući i onda još odem na dežurstvo kao pomoćnik službe za spašavanje na neki velesajam, lako dođem do toga da mi radni dan traje 14-15 sati.” A čak i sve to, kaže, jedva mu je dovoljno.