Roko Roić, penjač i IT preduzetnik koji živi na relaciji Zagreb-Hvar, prošle je sedmice na Hvaru doživio ugriz poskoka. Opisao je šta mu se dogodilo i kako je otprilike pet sati nakon ugriza došao do seruma koji mu je spasio život.
46-godišnjeg Roića je ugrizla jedna od najotrovnijih zmija koje se može pronaći u regionu. Sve ostale vrste zmija koje postoje u okolini neotrovne su i bezopasne. Poskoka najviše ima u primorskom dijelu Hrvatske i u okolini Zagorja.
On je u petak bio na Hvaru, gdje je razgledao stijenu na kojoj bi se moglo urediti penjalište. Dodaje kako na uređenim penjalištima vrlo rijetko ima zmija jer su plahe i maknu se od ljudi te naglašava da je ovo bila nova stijena i neočišćen teren.
“Skautirao sam novu stijenu za potencijalno penjalište na Hvaru, stijenu koja nije penjana i koja nema pristupni put. Bilo je jasno da ima zmija, one uglavnom odu kad uredimo penjalište, ali do tada je južna litica njihov teren. Pristup do stijene je 10 minuta po ravnom terenu i onda se spušta u podnožje još 6-7 minuta oko hrpta. Tako sam i sišao i slikao stijenu. Nazad sam odlučio napraviti nešto prilično blesavo, a to je skratiti tih 6-7 minuta uspona tako da se popnem po stijeni”, opisuje Roić.
Dodaje:
“Osjećao sam se sigurno, ali doslovno sam na pola ušao rukom u gnijezdo i dobio atipični ugriz samo jednim očnjakom. Slikao sam ranu i upalio štopericu na mobitelu, da imam informacije o vremenu i ugrizu kad dođem do ljekara. Smirio sam se i sjetio uputa: bez podvezivanja, bez kompresije, bez isisavanja i smiriti se. Popeo sam se uz preostalih desetak metara stijene i pješke došao do auta. Ruka je počela oticati, ali ne pretjerano pa sam odvezao 10 min makadama i 10 min ceste do Hitne pomoći u Jelsi”, opisuje dalje Roić.
Ali, u Jelsi nisu imali seruma. Dali su mu antibiotik i poslali ga na trajekt koji je kretao za petnaestak minuta. Tamo ga je dočekao njegov brat koji je bio s njim cijelim putem i odveo ga u bolnicu u Splitu.
“Na trajektu je otrov počeo djelovati sistemski i imao sam nekontrolisanu stolicu i povraćanje, doslovno sam cijeli put proveo u WC-u. Osim toga, snažnog bola nije bilo, samo oticanje ruke. Takođe, osjećao sam se tjelesno i mentalno skroz ok, mogao hodati i potpuno normalno komunicirati”, priča Roić koji je zatim otišao na Hitnu na splitske Križine.
Ali, na Hitnoj takođe nije bilo seruma, pa je poslan na Infektivni odjel.
“Pronašao sam tu drugu zgradu, gdje me primio izvanredan medicinski tim. Krvni pritisak mi je bio 110/80, puls 65. Redom su mi administrirali tetanus, antibiotike, kortikosteroide i tek nakon toga serum. Serum ide kasnije jer je moguća alergija pa da barem dobiješ ovo prije eventualne loše reakcije. Serum sam dobio nakon pet sati od ugriza, znam po štoperici.”
U dahu je nastavio Roić:
“Nažalost – odstup, vožnja autom, trajekt pa opet auto, nakupilo se. Normalno, i puno infuzije, jer je iz mene izašlo sve na trajektu. Prenoćio sam u KBC-u, sam u sobi, vanredni uslovi. Prije spavanja su mi administrirali analgetik i dali Normabel za spavanje. Sutra je već serum odradio dobar posao, ruka nije pomodrila i oteklina je bila podnošljiva. U popodnevnoj smjeni sam zamolio da odem kući”, opisuje Roić i dodaje kako je u bolnici i tokom boravka tamo i tokom dolaska na pregled, dan nakon otpuštanja, bila odlična ekipa.
Sada se oporavlja kod kuće. Mora mirovati, držati ruku u povišenom položaju i stavljati hladne obloge.
Roić na kraju poručuje kako je penjanje siguran sport ako se praktikuje u normalnim i uređenim okolnostima.
“Ovo je bila izuzetna situacija u kojoj sam išao uređivati potpuno novu stijenu u divljini”, zaključuje Roko, a prenosi “Index”.