Nisam htio nabavljati sanske koze. Sve se spontano desilo, nazvao me čovjek, prodaje koze, nema ih ko više držati. Kaže, vidjeli da se bavim time, ne daju ih svakome, pa da završe kod mene. Odem, kupim, svidjelo mi se. Kad sam ih doveo, mlijeka ko vode! Isplativije je držati njih 15 nego 40 drugih, tako svoju priču započinje mladi Admir Omerčević (36) iz sela Ragale kod Fojnice.
Koze muze i ujutro i navečer. Od 15 bijelih koza namuze dnevno 45 litara mlijeka, a znao je imati po 30 alpinki, a isto toliko mlijeka namuze.
– Pa nije ni čudo što praviš kuće i kupuješ džipove… – glasio je komentar na koji se Admir samo slatko nasmijao.
Evo, sad za vikend došla žena iz Njemačke i jedna porodica iz Crne Gore. Sve što sam sira imao u kući – četiri-pet kila, surutke i mlijeka – sve je otišlo – kaže Admir i dodaje: Evo sad nema ni pola kilograma sira u kući. Na imanju ima 22-23 muzne koze i uvijek neko naiđe i razgrabi sve što proizvede.
Kome prodao? Pa narodu! – veli i dodaje da kilogram sira košta 50 maraka (25 eura). Ako danas niko ne dođe, eto ih sutra dvojica, zovu me ljudi, imaju vikendice, kažu: “Spremi, zakolji, ispeci, isijeci.” Može dostava? Može! Zadovoljni i oni i ja… – priča kako mu ide posao i dodaje: Dobra roba i pošteno! Možeš prodati 100 komada, ali ako jedan ne valja, to se odmah pročuje. Kod nas se loša riječ najbrže širi…
Dogovorim s čovjekom jare 250-300 maraka i dam mu i teže, na svoju štetu, ali moraš ispoštovati čovjeka. Lagati nikako ne smiješ – kaže kroz smijeh i prisjeća se kako je od koza kupio džip, a sad zida kuću. Dolaze majstori da pokrivaju štalu, pa će, ako Bog da, imati i 150 koza.
Admir ima punu štalu stoke, a tu su i tri konja! Drži i kokoške. Samo od mlijeka dnevno zaradi 100 maraka (50 eura, 2 eura po litri), a od tri-četiri kilograma sira što proda dnevno (kilogram 20 maraka ili 10 eura) – pa računaj! A gdje su još jarad…
Zvali su me iz Beograda i Zagreba da pitaju kako početi s kozama, ali ne možeš za pet dana reći da ne ide. Nije ni meni s neba palo. I ja sam se prve godine napatio. On kupi pet koza i misli da ne mora ništa raditi. Mene je ova štala koštala 15.000-16.000 maraka. Moraš ulagati! Kredit ne dižem, ali ništa ne ide preko noći… Da čovjek ne mora ulagati, ne bih znao šta ću s parama – kaže uspješni kozar i dodaje da mu nije bitno koliko zarađuje, nego da ima i da živi dobro. Žena mu ne radi, a imaju dvoje djece.
Krenuo je sada i u novi biznis – sa ženom je posijao 100 kilograma luka pa šta bude.
Uložio sam 700 maraka u to, a možda udari nevrijeme i sve ode. Ali ne možeš tako gledati… Evo, prije neki dan sam za 20 kokoši dao 600 maraka. Dođe orao, odnese… Pa kupim jarad, kozu, ono krepa… – veli Admir koji je u firmi uzeo tri mjeseca neplaćenog odsustva pa će s konjima koje je kupio praviti ture s turistima po šumi…
Otvorio i kafić
Ja ne bih morao ni pola od ovoga. Svaki dan zovu sa Biroa da se žena zaposli, ali ne mora. Nek uživa s djecom. Dođe ujutro, pomuze i ode, može da legne – kroz smijeh kaže Admir pa dodaje da mu je žena vrijedna jer bi rijetko koja dolazila dva-tri puta od kuće gore na imanje, muzla, sirila, polagala stoci… – kaže Admir koji joj je, kako kaže, otvoreno rekao prije nego što su se uzeli da on radi s kozama i da je to to – ako hoće, hoće, ako neće, bit će druga, a ako ne bude nijedna, neće se ženiti.
Na opće iznenađenje, Admir je otvorio i kafić u Fojnici, pa se voditelj našalio s njim kako prvo nahrani dijasporu, proda im meso, sir, mlijeko, jaja, pa ih onda navrati u kafić da potroše još para na piće.
Kod mene je kafa najjeftinija – marka. Bolje 300 kafa po marku nego 20 po marku i po, pa uz kafu još rakija, piće, sok, meza…
Admir kaže da mladi neće ništa raditi i da ne znaju s ljudima, a treba umjeti.
Pa gdje ima ovo? Sjediš u prirodi, zarađuješ, svoj na svome… Kaže mi prijatelj: “Sutra imaš vizu za Njemačku.” Ali Admir neće: Odeš tamo, a ovdje ti Bog dao sve – borovnica, vrganja, za sat nabereš koliko hoćeš, a kilogram po 8 maraka…
Kaže mi čovjek: “Daj na zajam 100 maraka”, a ja se polomio za Bajram s jarićima da zaradim 1.000 maraka, a on sjedi, sunča se na balkonu. Mogao je taj dan doći da mi pomogne, da zaradi… A traži mi 100 maraka – veli Admir koji je sa 36 godina stekao ono što drugi mogu samo sanjati… Kaže i da mu je brat mlađi 14 godina, a ne može ni pola kao on, za što krivi šiše, burgere, donere, čips… Nema on pojma ni šta je sir, ni maslenica…
Ja sam sa sedam godina konja držao uz plug. Sad pola njih ne zna ni šta je plug – kaže Admir i dodaje da u njegovom kafiću šiše nema niti će ih ikada biti, jer je izričito protiv toga.