Od kako ga je prije četiri godine napustila majka Gojko Đurić živi sam, sa ocem Petrom, u selu Ljeljenča kod Bijeljine, u trošnoj kućici bez vode i kupatila.
Sve do prošle godine uspijevali su nekako da sastave kraj s krajem. Petar je na nadnici zarađivao za osnovne životne potrebe. Ali, kao da nije bilo dovoljno muke u njihovim životima.
Prije godinu dana Petar je u šumi, sjekući drva, slomio nogu i od tada je vezan za krevet. Sve obaveze u kući preuzeo je osmogodišnji sin Gojko.
Umjesto za loptom, nakon škole, Gojko prvo pohrli da obavi kućne poslove, jer je otac Petar na bolesničkoj postelji. Gojkove obaveze su da, kad dođe iz škole, ugrije vodu, tati skuha kafu založi vatru da se ugrije. Tetka im pomogne da skuha ručak kada ne radi, a kad radi Gojko i o tome brine.
“Otišla je kada sam spavao”, ovako o majci, koja ga je napustila, sa očima punim suza, priča osmogodišnji Gojko Đurić.
“Otišla je prije četiri godine. Od tada, o njoj ništa ne znaju. O tome, koliko nedostaje njegovom tek započetom djetinjstvu, osmogodišnji Gojko ne govori. Ali, taj kristalni odsjaj tuge iz iskrenog srca dječjeg sve govori.
On ne zna kako je to kad te nakon škole na trpezi sačeka topla supa i još topliji i draži zagrljaj majčin.
Petra čeka operacija u Beogradu koja košta 2.000 eura. Ali ono što njega brine su loše prognoze ljekara.
“Ležao sam u bolnici ovde pa bio prebačen u Banjaluku. Sada 16. oktobra idem na operaciju u Beograd nadam se da će sve biti u redu, samo da mi nogu ne amputiraju, priča na ivici suza Petar, bivši boraci i dugogodišnji dobrovoljni davalac krvi.
Petar kaže da mu je Centar za socijalni rad pomogao sa 100 KM i da ga više nikada niko nije posjetio. Sa druge strane u Centru za socijalni rad kažu da su Petru i Gojku pomogli jednokratno, ali kada Petrova zdravstvena situacija nije bila ozbiljna.
Oni obećavaju da će učiniti sve kako bi Petar dobio bar neki novčani prihod na koji ima pravo. Petru je za operaciju noge potrebno 2.050 eura kako bi bio operisan na VMA. Nešto novca će pokušati da skupi boračka organizacija, ali njega najviše plaši šta će biti posle operacije i da mu nogu ne amputiraju.
Teško je i povjerovati da jedan samohrani otac maloljetnog djeteta, nezaposlen demobilisani borac nema pomoć od društva kome je toliko dao. Gojkova je najveća briga je da li će se otac vratiti kući. Da li će doživjeti da ozdravi da stane na svoje noge. A, osim oca, on nikoga više i nema.
Svi ljudi dobre volje mogu da pomognu Petru i Gojku Đokiću da prebrode teške trenutke uplatom na žiro-račun.
Petar Đokić +387 66 839 682, Ljeljenča kod Bijeljine, žiro-račun za uplate u Bosni i Hercegovini:
(Kurir)