Srebreni medvjed Romu iz BiH, Nazifu Mujiću značio je prvobitno trijumf. Ali nagrada mu nije donijela sreću.
Već dva mjeseca je Nazif Mujić ponovo u Njemačkoj. Živi u jednom izbjegličkom domu na rubu Berlina, grada koji je od njega napravio zvijezdu, koji se prema njemu dobro ponio i gdje je mogao da jede koliko je htio. Sada on ne zna šta da radi, izuzev da čeka. Da čeka da ga vrate u Bosnu i Hercegovinu. Molba za azil, koju je zajedno sa ženom i djecom podnio u Njemačkoj, je odbijena. Uz obrazloženje da siromaštvo nije dovoljan razlog da bi se dobila dozvola boravka. Srebreni medvjed mu nije pomogao, jer 9. marta mora napustiti Njemačku – ukoliko se ne desi još jedno čudo.
’42 mi je godine i vjeruj da mi nije lako palo napustiti moju zemlju. Ali u Bosni nemam para ni za malo brašna. On želi prehraniti svoju djecu: sedmogodišnju Sandru, šestogodišnju Šemsu i jednoipogodišnjeg Danisa, koji nosi ime režisera koji je Nazifu pomogao da dođe do slave i kojeg je tada nazvao svojim najboljim prijateljem.
Godinu dana kasnije sve izgleda drugačije. Nazif se osjeća žrtvom zavjere. Danis Tanović ga je pokrao, on i vlada BiH. Kako su ga oni to prevarili? To ne može objasniti. Ali za snimanje su on i njegova žena dobili po 50 eura po danu, ukupno 500 eura on i 500 njegova žena.
Danis Tanović je za taz rekao da je to bio nisko-budžetni film za čije je snimanje na raspolaganju stajalo 17.000 eura. Producentica je morala uzeti kredit koji i sad otplaćuje. Neki od aktera filma, kaže, potpuno su odustali od honorara, između ostalog i on sam – Danis Tanović. On se prema Nazifu odnosio sa ljubavlju i poštovanjem i želio bi da mu može više pomoći.
Novčana nagrada za srebrenog medvjeda ne postoji, ali ovaj film je doprinio slavi režisera Tanovića. Nazifu međutim od toga ništa nije ostalo. Ništa do kratkog trijumfa na crvenom tepihu i dva i po kilograma plastike, koju on zove medo.
BiH je siromašna a posebno njenih 10.000 Roma, koji su se nakon progona prije 20 godina vratili u BiH. Amnesty International procjenjuje da 26 posto Roma živi ispod granice siromaštva a da je 70 posto bez posla. Devedestih se i Nazif Mujić borio u ratu. Izgubio je čak i brata. U miru su bila isto teška vremena ali našao je sebe kao skupljač željeza. Danas mu drugi ne daju da radi. ‘Zašto da mu damo? Pa on je kao najbolji glumac zaradio bogatstvo’. Ovakve izjave Nazifa najviše bole i oduzimaju mu osnovu za život i preživljavanje.
Medo je za njega postao problem. Nazif Mujić je sada popularan. Ljekari i setre ga prepoznaju. I oni misle da sam bogat, priča Nazif. Govore mu da sada ima pare i da može sve da plati. Mujića to plaši. Šta ako mu se koje dijete razboli a niko mu ne pruži pomoć jer nema para.
33-godišnja Senada danas je zdrava ali djeluje umorno. I ona je bijesna na Danisa Tanovića. Kaže kako on ima u svakoj zemlji po jednu kuću ili stan ali ne pita kako ona, Senada, živi. A pri tom joj je obećao da će njena djeca isto tako živjeti kao i njegova. Možda je sada u Los Angelesu kako bi primio Oscara za najbolji strani film. Ali film o njoj i skupljaču željeza Nazifu uspio se samo naći na short-listi za Oscara 2014. Sve u svemu Nazif nije dobio Oscara, samo medvjeda, koji je njegov život trebao usmjeriti na bolje. Ljudi koji su ga prije godinu dana dizali u nebo sada ga preziru, njegova djeca su izložena mobingu i isključuju ga iz posla skupljača željeza.
Nudi nagodbu. Da vrati srebrenog medvjeda za boravak i posao u Njemačkoj. Mujić ne zna ništa o tome da može da uloži žalbu na odbijanje azila i uzme advokata. Ja sam običan čovjek. Nikad nisam krao, želio bih samo normalan život za sebe i svoju djecu. Ne želim da oni jednom kažu, naš tata je bio najbolji glumac a ništa nam nije ostavio. Ništa osim figure u obliku medvjeda.
(Deutsche Welle)