Prije otprilike 4000 godina jedan kineski ribar, da bi utolio glad, odlučio je da otvori nekoliko morskih školjki, i tako je vjerovatno postao čovjek koji je otkrio bisere.
Biseri su načinjeni od potpuno iste sedefaste materije od koje se sastoji unutrašnja podloga ili “postava” školjke – ostrige. Ostrigino tijelo je veoma nježno, a da bi ga zaštitila od povreda, ona luči tečnost koja je istog sastava kao i biser i njome oblaže unutrašnjost svoje zaštitne ljušture o koju se oslanja svojim tijelom.
Čim u unutrašnjost školjke upadne nešto što njeno tijelo može povrijediti, kao što je zrnce pijeska, ostriga ga odmah oblaže sa nekoliko slojeva sedefaste materije kojom se oblaže i unutrašnjost ljušture, pa zalutalo zrno pijeska postaje sjajni biser.
Kada se sve to odigrava sasvim prirodno, biser može da bude savršeno oblikovan.
Čovek je, međutim, pronašao način kako da pomogne ostrigi u pravljenju bisera: treba samo da ubaci fino zrno pijeska ili komadić sedefa u ostrigu. Poslije dvije ili tri godine, kada izvadi ostrigu iz vode i otvori je, pronaći će biser. Ovaj postupak se zove “uzgajanje bisera” i obično ne donosi tako savršene bisere kao što su prirodni.
U Japanu su, međutim, pronašli način za proizvodnju savršenih oblika “odgajanih bisera”. Materija koja podstiče proizvodnju ovakvih bisera, ubrizgava se neposredno u tijelo ostrige. Ovaj postupak je veoma osetljiv i zahtijeva veliku pažnju i mnogo vještine, jer se ostrigino tijelo ne smije ni najmanje povrijediti.
Najveći biser koji je do danas pronađen bio je dugačak oko 5 cm, sa obimom od preko 10 cm. Poznato je da su pravi biseri izuzetno skupocjeni, pa se mnogi ljudi zadovoljavaju i lažnim.
Tako su Francuzi usavršili tehniku za proizvodnju lijepog vještačkog bisera tako što probušene staklene perle oblažu materijom dobijenom od svijetlih krljušti nekih riba, a unutrašnjost perli ispunjavaju voskom.