Hercegovka igra na poziciji centra, visoka je 194 centimetra i još kao dijete u matičnom Leotaru i ŽKK Trebinju je zavoljela igru pod obručima. Put ju je poslije grada na Trebišnjici vodio od banjalučkog Mladog Krajišnika, turske Balčove, grčkog Arisa iz Soluna do švedske Jarfale…
Po isteku ugovora sa Šveđanima, vratila se kući i tražila novu sredinu gdje bi mogla dodatno da napreduje u karijeri. Uslijedio je poziv za povratak u Skandinaviju, ali i jedan drugi, za naše prilike, neobičan poziv za prelazak u iransku Superligu, finansijski neuporedivo izdašniji za žensku košarku.
“Tada nisam mnogo znala o toj drevnoj zemlji osim uobičajenih stvari koje se uče o našim školama. Sve je bilo spremno da se vratim u Švedsku gdje sam već igrala, sve mi je bilo poznato, ali u međuvremenu me pozvao menadžer sa odličnom ponudom iz Šahdori Bandar Abasa. Nisam puno razmišljala i odlučila sam da preselim u Iran”, rekla je Begenišićeva na početku razgovora za MONDO.
Osim finansijskog momenta, koji je po njenim riječima, duplo viši nego u svim državama gdje je dosad gradila karijeru, jedna od stavki zbog kojih je u oktobru prošle godine preselila u Iran je i upoznavanje nove kulture i običaja.
“Bila sam znatiželjna da vidim i iskusim život tamo. Željela sam da vidim na kom je nivou tamošnja košarka i naravno da upoznam njihov način života. Igra pod obručima u Evropi i Bliskom istoku je potpuno drugačija, nema taktike, nema neke posebne odbrane već samo je važno da šutiraš, trčiš i daješ koševe”.
Ipak, ono što je posebno zanimljivo je sportska oprema kod iranskih košarkašica.
“Potpuno smo pokrivene, dole imamo trenerke, gore majice sa dugim rukavima ispod dresova, a kad je u pitanju neka važnija utakmica nosimo i hidžab”.
Po dolasku, trebalo joj je neko vrijeme da se navikne na iranski način života, ali je naglasila da je kratko trajao period adaptacije.
“Samo prvih nekoliko dana je bio malo čudan osjećaj zbog načina oblačenja, ali poslije mi je to postala rutina i nisam imala nikakvih problema iako sam bila jedina inostrana igračica. Bez ikakvog pretjerivanja osjećala kao kod kuće najiskrenije jer su ljudi u Iranu jako divni i svi su bili prijateljski nastrojeni. Nikad nisam doživjela ni najmanju neugodnost”.
‘Igrala bih za Bosnu i Hercegovinu’
Iako je proputovala pola svijeta i imala zapažene rezultate u svim klubovima u karijeri, nikad nije dobila priliku da zaigra ni u jednoj selekciji Bosne i Hercegovine.
“Nije da nisam željela, već jednostavno se nije dogodilo. Ko zna možda nekam i dobijem poziv selektorke BiH Vesne Bajkuše koji bih sa zadovoljstvom prihvatila”.
Prema njenim riječima, saigračice su je najbolje primile i s većinom je postala prijateljica, a družila se najviše s cimerkama iz kluba.
“Poslije sam se preselila da živim kod trenerice Rezvan Bageri, koja mi je ubrzo postala najbolja drugarica”, uz osmijeh je istakla mlada Trebinjka, koja je u iranskoj šerijatskoj košarci postizala u prosjeku po 25 poena i 15 skokova po utakmici.
Za razliku od Starog kontitenta muškarci u Iranu ne mogu da uživaju u njenim koševima, blokadama, trojkama, asistencijama…
“Na utakmicama u Iranu muškarcima je zabranjeno da gledaju žensku košarku pa su na našim susretima jedino žene sa djecom. Nema huligana, paljenja baklji ili uvredljivog skandiranje protivničkoj ekipi”, dodala je Aleksandra.
Kad je izlazila u grad Bandar Abas, koji se nalazi na jugu zemlje, zabranjen je direktan kontakt sa suprotnim polom i gledanje u oči, a u šetnji uglavnom je nosila maramu i mantile.
“Navikneš se na to i uopšte ne razmišljaš da si ‘zakinut’ na neki način”, zaključila je Trebinjka i podvukla da bi se “rado opet vratila iranskoj košarci” u kojoj je boravila pet mjeseci (od oktobra 2014. do marta 2015. godine) i osvojila treće mjesto u Superligi.