Politika pomirenja u regiji koja je, uz ulazak u Europsku uniju i borbu protiv korupcije, posebno pretvorbenog kriminala i ratnog profiterstva, bila okosnica moje politike u predsjedničkom mandatu počela je burno, gotovo dramatično.
Piše: Ivo Josipović – Globus
Odlazak u Sarajevo i govor u Parlamentarnoj skupštini BiH u kojemu sam izrazio poštivanje suverenosti i jedinstvenosti BiH, priznao pogreške hrvatske politike u ratno i poratno vrijeme te istakao kako nam je BiH najvažniji susjed izazvao je u Hrvatskoj prilično bure. Tadašnja HDZ-ova Vlada negodovala je, sazivali su se skupovi generala, bivših premijera i tko zna koga sve da bi se osudio moj nastup u Sarajevu. Teza da se interesi BiH Hrvata najbolje brane u toj državi, pa i u glavnom gradu Sarajevu, te da famoznu formulu o jednakopravnosti građana i naroda treba graditi dogovorom unutar BiH, u desnim je krugovima dočekana na nož. Bilo je i glasova kako treba pokrenuti postupak opoziva predsjednika za što tada HDZ nije imao snage.
Začudo, u samoj BiH Hrvati nisu bili posebno kivni na moj sarajevski nastup. Vjerojatno su tada vodeći hrvatski političari u BiH vidjeli da dotadašnja politika koja je vodila stalnoj konfrontaciji s ostala dva konstitutivna naroda, posebno s Bošnjacima, nije davala rezultat. Čekali su da vide da li neka nova politika može bolje. Posebno, jer je moj prvi odlazak u BiH bio ojačan do tada nezamislivim gestama, odlascima na stratišta gdje su pale žrtve iz redova sva tri naroda i gdje sam na komemoracijama uspio okupiti političare i vjerske velikodostojnike svih vjera. Iznenadio je i odlazak u Mostar gdje sam inzistirao da se na sastanak s predstavnicima hrvatskih stranaka pozove i predstavnik SDP-a, tadašnji predsjednik Željko Komšić, smatrajući da trebaju sudjelovati predstavnici svih relevantnih stranaka u kojima djeluju Hrvati, ne samo onih s nacionalnim predznakom i ne samo iz Hercegovine.
Kada je vlada gospođe Kosor vidjela da ogromna većina građana u Hrvatskoj podržava moj nastup u Sarajevu, promijenila je ploču. Zajedno smo sastavili deklaraciju o BiH koju je prihvatio Hrvatski sabor i koja je značila zaokret u hrvatskoj politici prema BiH. Tu je politiku koju sam započeo s vladom gđe Kosor, uglavnom, nastavila i vlada premijera Milanovića. Nažalost, kasnije vlade i predsjednica Grabar-Kitarović nisu imali snage i mudrosti nastaviti takvu politiku i u mnogome su se vratili paternalističkoj politici prema Hrvatima u BiH sa svim štetnim posljedicama po bilateralne odnose Hrvatske i BiH te položaj Hrvata u toj državi.
Što je bila bit nove politike i kakve je rezultate dala?
Najvažnije postavke nove politike bile su vezane uz odmak od ideja kako bi se “hrvatski krajevi” u BiH trebali priključiti Hrvatskoj ili barem ustrojiti kao tzv. treći entitet. Naime, kao temeljni je postulat politike prema BiH istaknuto načelo punog poštivanja suverenosti BiH i nemiješanja u njene unutarnje poslove. Sukladno tome, smatrao sam, smatram i danas, da visoki dužnosnici Republike Hrvatske ne bi u javnosti trebali raspravljati treba li u BiH dva, tri, pet ili pedeset entiteta. Naprosto, to je unutarnje pitanje te države. Isto tako, pokušaj Hrvatske da međunarodnim pritiscima i dogovorima s trećim državama isforsira promjenu izbornog zakonodavstva u BiH naivno je štetočinstvo u odnosu na interese hrvatskog naroda.
Zaista je politički diletantizam potez predsjednice da ode u Tursku i tamo s Erdoganom pokušava “dogovarati” izborno zakonodavstvo u BiH. Erdogan je, naravno, kao i Putin, javno odbio predsjednicu koja je time dobila dva zvučna šamara i opravdanu kritiku iz BiH. Kako bismo mi ocijenili da, recimo, Vučić ode u Njemačku i s Merkel lobira promjenu hrvatskih zakona!? Hrvatska vanjska politika valja poticati, ne na agresivan i iritantan način, već tihom diplomacijom, ona rješenja koja jačaju BiH, otvaraju njenu europsku budućnost i vode demokratskim rješenjima koja će kod pripadnika sva tri naroda otkloniti nezadovoljstva i strahove te učiniti da famozna formula o ravnopravnosti naroda i pojedinaca dobije konkretan sadržaj. Naša politika prema BiH nužno je morala prepoznati strahove i ambicije nacionalnih politika i običnih ljudi u BiH te pomoći da ključni negativni katalizator unutarnjih odnosa u BiH, međusobno nepovjerenje, bude uklonjen ili barem umanjen. To se posebno tiče odnosa Hrvata i Bošnjaka. Naime, sposobnost bošnjačkih i hrvatskih političara da urede odnose ta dva naroda u Federaciji BiH bila je i bit će ključna za budućnost BiH i budućnost Hrvata u toj državi.
Vrlo često imao sam formalne i neformalne sastanke s liderima sva tri naroda, posebice s predsjednicima Čovićem i Izetbegovićem, ali i drugima. Često su to bili “brainstorming” sastanci, bez medijske pozornosti. Osobno, te sam sastanke vidio prije svega kao pokušaj jačanja međusobnog povjerenja lidera u BiH i put približavanja stavova o ključnim pitanjima za svaki od naroda. Istina je, način izbora članova predsjedništva omogućava majorizaciju. Rezultat jest legalan, ne uvijek i legitiman. Najvažnije, svi politički relevantni faktori u Hrvatskoj, Vlada, ministarstvo vanjskih poslova na čelu s gđom Pusić i ja kao predsjednik, inzistirali smo da hrvatska politika u BiH bude najsnažnija proeuropska politika u toj zemlji, uz snažan zagovor koji smo davali europskoj budućnosti BiH.
Rezultati su bili vidljivi: očekivanja Hrvata u BiH imala su drukčiji, bolji prijem u međunarodnoj zajednici, uz vidljivo otopljavanje unutarnjih odnosa u BiH. Loša politika koju su vodili politički predstavnici sva tri naroda, “tamo gdje smo većina, dominirat ćemo, gdje smo manjina kukat ćemo što nas majoriziraju”, bila je ublažena. U tim političkim okolnostima na izborima za predsjedništvo BiH, pripremljen je teren da bošnjački birački korpus ne utječe na izbor člana predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda. I o tome se razgovaralo a da se pri tome akteri nisu naslikavali u medijima i davali izjave koje mogu iritirati ovaj ili onaj dio javnosti.
I g. Čović je glatko, s manje glasova no što ih je dobio na netom održanim izborima, postao član predsjedništva. Tko god bude odlučivao o budućoj politici prema BiH, mora se upitati kako je to bilo moguće, a sada nije! Hrvati iz BiH nisu ni na mojim prvim, još manje drugim predsjedničkim izborima glasali za mene. Ali, većinom su poštovali politiku koja je vođena. Potkraj mandata otišao sam u Mostar i bio pozvan u redakciju Večernjeg lista za BiH. Glavni urednik g. Pavković okupio je cijelu redakciju i rekao kako mi se ispričava za sve loše što se znalo o meni i mojoj politici pisati u Večernjaku, jer da za Hrvate u BiH ni jedna dosadašnja politika nije učinila više. Priznajem, bilo mi je to drago čuti.
Što dalje?
Promjenom vlasti u Hrvatskoj na svim razinama, došlo je do promjene politike Hrvatske prema BiH, ali i do promjene hrvatske politike unutar BiH. Na sceni je opet bila paradna podrška: naslikavanja bez kvalitetnih političkih poruka, iritantne izjave, isključivost i prepucavanja političkih elita unutar BiH granica, ali i prekogranično. Rezultat: pogoršanje odnosa među državama, ali i pogoršanje odnosa među narodima unutar BiH, rast međusobnog nepovjerenja, konačno i izborni rezultat za Predsjedništvo koji smo vidjeli. Posebno, izjave predsjednice Grabar-Kitarović o BiH kao opasnom leglu terorizma i njeno eklatantno miješanje u unutarnje poslove BiH nemuštim zalaganjem za promjene tamošnjeg izbornog zakonodavstva kod Erdogana i Putina, interesima Hrvata nanijele su nemjerljivu štetu. Kad to tvrdim, ne umanjujem činjenicu da dio bošnjačke politike zaista teži majorizaciji. On, kao i druge isključive političke snage u BiH, snose veliku odgovornost za permanentnu krizu koja vlada u međunacionalnim odnosima u BiH, posebno za jačanje netrpeljivosti u hrvatsko-bošnjačkim odnosima.
Trenutna ogorčenost hrvatskih medija i političara, praćena baražnom vatrom grubih uvreda i omalovažavanja Željka Komšića uz nerijetko pljuckanje i po Čoviću, s prilično neugodnim optužbama za razne marifetluke, uz poziv na radikalizaciju i opstrukciju političkog života u BiH čini mi se pogrešnom strategijom. Opstrukcija državnih institucija u BiH je sigurno loša za stabilizaciju BiH i ostvarenje legitimnih političkih očekivanja hrvatskog korpusa u njoj. Takva politika neće Hrvatima donijeti politički dobitak, već suprotno. I Hrvatima u BiH i Hrvatskoj donijet će osudu relevantnih faktora međunarodne politike i legitimirati onaj dio bošnjačke politike koji u majorizaciji vide način očuvanja BiH i alat za ostvarenje svojih legitimnih, ali i nelegitimnih interesa.
Zašto? Zato što Hrvatska nije dovoljno snažna da međunarodnoj zajednici željnoj stabilizacije odnosa na Balkanu nametne hrvatski interes u BiH kao najvažnije političko pitanje. Zato što Hrvatska nema alata i kapaciteta (srećom!) da u BiH neposredno djeluje i dovede do promjena u toj državi po želji političke elite BiH Hrvata. Zato što i sama Hrvatska ima ogromni sigurnosni i ekonomski interes da ne naruši odnose s BiH preko mjere koja te interese ugrožava. Oslanjanje na Dodika kao garanta hrvatskih interesa u BiH je ponižavajuće, djetinjasto i pogubno. Dodik prije svega misli na interese Republike Srpske kako ih on vidi. Hrvatski interesi su mu tek alat koji može pomoći njegovoj temeljnoj politici. Čim mu hrvatski interesi postanu teret, otkačit će ih i to će se sigurno prije ili kasnije dogoditi. Jedino što se Hrvatima u BiH može dogoditi jest da u očima međunarodne zajednice postanu sukrivci za destabilizaciju BiH, možda i za sukobe koji neće biti samo političke naravi.
Alternativa destruktivnoj politici opstrukcije i još većih konfrontacija koja se naslućuje iz ovdašnjih i BiH medija te izjava istaknutih političara s obje strane granice je teška. Znači resetiranje dosadašnje politike i ponovni pokušaj gradnje pravičnih međunacionalnih odnosa koji će isključiti majorizaciju na etničkoj osnovi na svim razinama odlučivanja. Takvu politiku, nepopularnu u ostrašćenim medijima i javnosti s ojačanim nacionalističkim politikama, mogu voditi samo samouvjereni i jaki političari spremni na kompromise i strpljivu gradnju povjerenja. Prije svega takve političare treba BiH, ali i Hrvatska. Gdje su, ima li ih?