Par iz okolice Karlovca kupio je u kuću na selu. Bili su jako sretni, ali snovi su im se počeli urušavati onog trenutka kada su u nju uselili.
Njihov pas odmah je osjetio da nešto nije u redu i odbijao je boraviti u kući. Tek su nakon nekoliko mjeseci saznali da vjerovatno imaju demona. Ni svećenik im nije mogao pomoći.
Ovo je njezina ispovijest:
Bili smo tako sretni kada smo kupili kućicu na selu blizu Karlovca. Bilo nam je dosta života u gradu, a kuća je bila vrlo jeftina. Brzo nakon useljenja smo primijetili da je atmosfera nekako čudna, teška i negativna. U početku sam vjerovala da je to zbog starih stvari koje su ostale iza zadnjih vlasnika, a nismo ih još izbacili iz kuće.
Nikad neću zaboraviti kako se naš pas ponašao kad smo prvi put s njim ušli u kuću. Došao je do stepenica koje vode na kat u dnevni boravak i nije želio doći gore. Drhtao je i sakrio se pod stol u kuhinju. Cijelu noć je proveo tamo. Sve nam je to bilo jako čudno jer nikada nije bio previše strašljiv. Drugu večer je stao ispred stepenica, neko vrijeme gledao u nešto gore pa se sakrio pod stol. Ponovo nije želio nama u dnevnu sobu.
Kako je vrijeme prolazilo, muž i ja smo se počeli sve više prepirati. On je dolazio s posla dobre volje, ali čim bi zakoračio u kuću, raspoloženje bi mu se promijenilo. Slično se događalo i meni, ali nije bilo toliko intenzivno.
Noći u toj kući su bile najstrašnije. Čuli smo razne zvukove. Neko je otvarao i zatvarao vrata, čulo se hodanje i škripa dasaka, televizija se sama palila… Naš pas je znao gledati u neku tačku, kao da nekoga vidi, i režati.
Bilo me sve više strah. Muž, iako mu se raspoloženje strašno promijenilo, nije želio sebi priznati da s tom kućom nešto nije kako treba. Uvijek je pronalazio objašnjenja zašto se nešto događa. Sve više smo se svađali, a što smo mi bili negativniji, aktivnosti u kući bile su intenzivnije.
Stvari su nestajale i pojavljivale se. Imala sam osjećaj kao da me neko stalno gleda. Ponekad sam krajičkom oka vidjela neku crnu mrlju kako brzo odlazi iz jednog kraja dnevne sobe u drugi. Nakon nekoliko mjeseci naš pas više nije želio ući u kuću, radije je spavao vani. Tek tada je moj muž priznao da mu se čini kako u kući nismo sami.
Postajalo nam je sve jasnije zašto smo je platili toliko malo – bivši stanari su jedva čekali da je se riješe, a mi smo naivno vjerovali da je to zbog stanja na tržištu nekretnina.
Razgovarali smo sa starijom komšinicom o tome, a ona nam je rekla da vjerovatno u kući imamo demona. Savjetovala nam je da pozovemo svećenika. Poslušali smo je, iako ne odlazimo u crkvu i nismo vjernici.
Svećenik je blagoslovio sve prostorije, izgovorio nekoliko molitvi i otišao. Nekoliko dana je bilo mirno, a onda se sve vratilo na staro. Odlučili smo otići. Vratili smo se u grad jer nismo imali izbora. Kuću smo stavili u prodaju, ali zainteresiranih nema. Ponekad po danu nakratko dođemo tamo. Atmosfera unutra je i dalje teška i depresivna.
Vjerovali smo da je to naša kućica iz snova u kojoj ćemo dočekati starost, ali demoni u njoj su imali drugačije planove.
Više ne pričam ljudima što nam se dogodilo jer me uglavnom čudno gledaju, a neki čak kažu da pričam gluposti, da duhovi i demoni ne postoje. Tako sam i ja nekad vjerovala, sve dok na svojoj koži nisam iskusila suprotno. Bila bi najsretnija da je to sve samo ružan san i da se probudim u našoj kućici iz snova.