Knjiga ‘Clint, The Life and Legend’ Patricka McGilligana tijekom godina izazvala je gotovo jednaku količinu kontroverzi kao i glavni lik kojeg predstavlja. Originalno je objavljena u Velikoj Britaniji 1999. godine, da bi zatim neko vrijeme plutala bespućima američkog izdavaštva, tražeći izdavačku kuću.
Prema tračevima, prijetnje Eastwoodovog odvjetnika prestrašile su sve izdavače. Kao što piše na omotu knjige, ‘Clint’ gotovo da nije objavljen koliko ga je sam Clint tužio, ali životopis je, bez obzira na to, dočekan s mnogim pohvalama. Washington Post prozvao ga je ‘prokletom optužnicom muškarca i kulture koja od njega čini superjanaka’.
Nakon mnogo parničenja i malih preinaka, knjiga je objavljena u SAD-u 2002. godine, te je prozvana jednom od knjiga koja najdublje otkrivaju sve mitove koji prate jednu osobu u suvremenom Hollywoodu.
“McGilligan je otkrio, korak po korak, kako je glumac ograničenih resursa (njegov redatelj u tzv. špageti vesternima, Sergio Leone, tvrdio je da Eastwood ima samo dva izraza, ‘sa ili bez šešira’) izgradio imidž ne samo kao glumac, nego i kao autor”, napisao je Allen Barra iz Salona i dodao: “Tijekom godina, Eastwood je nekako novinare doveo do stanja u kojem se uopće nisu doticali njegovog privatnog života, uključujući i neprestano ženskarenje, izvanbračnu djecu, zanemarivanje prve supruge, Maggie, i konačno, njihov ‘neuredan’ razvod.
McGilligan je pokazao kako je Sondru Locke, Eastwoodovu glavnu glumicu u šest filmova i osobu s kojom je živio 15-ak godina, Eastwood uz svoje odane novinare demonizirao, što je gotovo knjiga unutar knjige.
Tako je Eastwood stekao reputaciju kao zvijezda koja rijetko daje intervjue, a gotovo nikad ne izvodi javne nastupe, dok je istodobno bio možda jedna od najintervjuiranijih i najuspješnijih zvijezdi iz svojeg miljea”.
Najnovije izdanje ove knjige bit će objavljeno krajem mjeseca u New Yorku i Londonu, s tim da će nastaviti prikaz zvijezde u posljednjih 13 godina, te se dotiče kontroverze vezane uz ‘Američkog snajperista’.
McGilligan, koji je napisao i dobro primljene biografije o Jacku Nicholsonu, Georgeu Cukoru, Fritzu Langu i Alfredu Hitchcocku, dok će sljedeća biti o mladom Orsonu Wellesu, opet je u centru zbivanja dok svi čekaju novu verziju kontroverznog, nadopunjenog ‘Clinta’.
Kontrolirajuća osoba koje se ljudi boje i kojoj se ne žele suprotstaviti
Upoređujući koliko je teško bilo napisati Clintovu biografiju, za razliku od one Jacka Nicholsona, McGilligan tvrdi da je Jack bio puno drugačiji, nimalo kontrolirajući, te je ljudima oko sebe rekao da sami odaberu žele li sudjelovati ili ne.
Gotovo svi s kojima je pričao su voljeli i poštovali Jacka i ponašali su se zaštitnički prema njemu, bez obzira što rekli o njemu, te nitko nije ništa rekao u povjerenju.
S druge strane, ljudi oko Clinta nisu željeli pričati bez njegove dozvole. Čak ni oni koji ga poznaju godinama ili ga nisu dugo vidjeli; svi odreda su tražili dozvolu koju nisu dobili.
“On je glavna osoba iza svojeg lika i predstavljanja u javnosti. Puno je drugačiji glumac od Jacka, ali i drugačija osoba, pa su se ljudi bojali njegove reakcije, i to na način na koji nitko nije doživljavao Jacka. S druge strane, Clint je iza sebe tijekom karijere ostavio mnoge ljude, osobno i profesionalno, i to na problematične načine, a mnogima prije nije nitko pristupio, želeći čuti njihovu priču i pričati o njihovim iskustvima s glumcem.”
McGilligan napominje da su mu mnogi ljudi rekli da ih nitko nikad prije nije kontaktirao i mnogo toga su mu rekli u povjerenju. Premda nije gotovo ništa od toga upotrijebio u knjizi, to je potvrdilo njegovo osobno mišljenje o Clintu.
Clint je najproblematičnijim dijelovima knjige smatrao optužbe da se fizički sukobio s prvom suprugom, zatim da nije završio u ratu protiv Koreje zbog zanimljivog konteksta, te da nikad nije bio javnim članom neke religije.
Jedna od tema knjige je i način na koji se Clintonov pravi život križa s njegovim filmovima. Primjerice, ‘Prljavi Harry’, koji osuđuje suce i odvjetnike, nastavci i još neki Clintonovi policijski filmovi, svi su isprepleteni s odvjetnicima i optužnicama u njegovom stvarnom životu.
“Ustvari, ja često kažem da možda ne bi ‘pokupio’ tužbu da sam knjigu završio s rečenicom u kojoj izjavljujem da si ne mogu pomoći nego da i dalje volim Clinta i njegove filmove. Ali smatram da se njegov osobni život i aktivnosti iza kamere reflektiraju u moralu, temama i motivima, te svim aspektima njegove osobnosti. A to se vidi i u njegovim filmovima. Na taj način, knjiga je u potpunosti autorska, i to je jedan od razloga zašto se knjiga svidjela mnogim ljudima koji inače obožavaju Clinta i njegov rad, jer su mogli naučiti puno toga o njemu, a što se novinari i kritičari nikad nisu usudili pitati”, objašnjava McGilligan.
Problemi po snajperu
Iako su mnogi ljudi gledajući posljednji veliki Clintonov film, ‘Američki snajperist’, doživjelil tek kako je Bradley Cooper, tj. Chris Kyle vidio napade 11. rujna i odjurio u vojsku kako bi se borio u Iraku protiv zločestih dečkiju. Sve što oni vide jest slaganje s Bushevom politikom u Iraji, dok brojni kritičari vide puno kompleksniju priču, piše Salon.
Clint je snimio mnoštvo ratnih filmova, gotovo kao i Steven Spielberg. On zna snimiti uzbudljive scene borbe, čak i kad je sam scenarij prozaičan, smatra McGilligan i nastavlja: “Kritičari uzdišu nad scenama borbi u ‘Američkom snajperistu’, i propuštaju bitnije točke filma, od kojih su neke pametno uglavljene. Oni koji smatraju da je lik Chrisa Kylea onaj kojeg bi Clint rado igrao na vrhuncu svoje karijere, potpuno su u pravu.
Kyle kao da je savršena uloga za Clinta. Ono što njegov lik čini u filmu tek je malo drugačije od onoga što William Munny čini na kraju ‘Nepomirljivoga’ – ušeće u saloon i sudjeluje u pucnjavi s nekolicinom zločestih dečkiju. Nakon što ih sve ubije, zajaše konja i ode u zalazak sunca.
Gail Collins iz New York Timesa je vidjela stvari kakve jesu; rekla je da je ‘Američki snajperist’ u konačnici film koji je za oružje. Clintova cijela karijera vezana je za puške i pištolje, on uvijek oko sebe ima mnoštvo mrtvih i glavni je osvetnik, a njegovi ratni filmovi čine isto.
Ideja iza svega je da Amerikanci, bilo da je riječ o bezimenim muškarcima ili nekom nalik Chrisu Kyleu, moraju upotrijebiti svoje oružje kako bi spasili rodni grad ili cijeli svijet, jer drugi ljudi nisu sposobni to odraditi. Naravno, pritom umiru i nevine žrtve, ali to je cijena koju morate platiti zato što ste Amerika.
Mislim da kritičari nisu obratili pozornost na točnost napada u filmu, pogotovo političke činjenice s lijeve strane, a sve bi vrijedilo pročitati (Michael Moore je bio u pravu!).
Filmski kritičari, koji su većinom muškarci, vole oružje u filmovima gotovo jednako koliko i publika. Uspjeh filma je tužan prikaz toga koliko smo malo naučili o situaciji u Iraku.
Iako, nije svatko tko ga je išao gledati smatrao da je riječ o dobrom ili pametnom filmu. Poznajem republikance i napredne ljude koji su otišli iz znatiželje i koji su bili zaprepašteni filmom.”