Stanje u Bosni i Hercegovini i dalje je tradicionalno beznadežno. Krize vlasti na raznim nivoima i političke blokade koje su u ovoj luđačkoj košulji skrojenoj u Daytonu od početka uobičajenost, poprimile su možda i najozbiljniji oblik do sada i nije izvjesno da će aktuelna vladajuća garnitura političkih partija, a nevladajućih gotovo da nema, do sljedećih izbora uspjeti profunkcionisat na bilo kojem nivou višem od opštinskog.
Piše: Danijal Hadžović
Nakon četverogodišnje dominacije osovine Dodik-Silajdžić, pred izbore 2010. mogli smo čuti zabrinuta upozorenja odveć umornih međunarodnih funkcionera i domaćih analitičara kako su četiri godine njihove vladavine bile potpuno izgubljene za BiH, te da stoga naša zemlja nema više vremena za čekanje i potrebno je da munjevitom brzinom počnemo s provođenjem reformi ukoliko se iole želimo približiti zemljama u okruženju na putu ka, kako se to popularno kaže- euroatlantskim integracijama.
I bješe izbori, SBiH ode u penziju, SDP sjede na trenersku klupu, ostali igrači ostaše u igri uz neka nova lica na klupi. Trener u crvenoj majici pokaza da je totalni diletant nedostojan tako ozbiljnog posla- s konstantnim rotacijama igrača izazva pobunu u ekipi, najpopularnijeg igrača otjera iz igre, a igrač u zelenom dresu odbi da napusti teren i umjesto toga odluči da mu do kraja utakmica minira igru. Ovakvo rasulo u crveno-zelenom timu iznimno obradova njihovog glavnog konkurenta iz Laktaša, no smiješak s lica ubrzo mu nestade kada se navijači njegovog tima u sve većem broju i sve glasnije pobuniše zbog katastrofalnih rezultata na domaćem terenu. “Sve su to kopilad”- rekao bi poetičn bloger, a u slobodno vrijeme do ove izjave i sekretar SNSD-a Rajko Vasić.
No, ako je vesela Dodikova družina svojim izjavama i djelovanjem unosila strah i nemir u junačka srca patriotskih snaga zabrinutih za budućnost i opstanak naše Jedne i Jedine, nakon posljednjih izbora više nema razloga da brinu. Naime, teško da je ijedna politika separatizma, nacionalizma, podjela i segregacije mogla nanijeti veći udarac cjelovitoj i funkcionalnoj Bosni i Hercegovini od političke farse u režiji dvije najveće bošnjačke stranke- SDA i SDP-a, koje su u bespoštednoj borbi za vlast i moć gdje god je to bilo moguće onemogućili normalno funkcionisanje države. No, da nije sve tako crno i da ipak ima nade za ovu zemlju saopštio nam je član predsjedništva Bakir Izetbegović. Sve što treba da uradimo, veli predsjednik, jeste da se strpimo do izbora 2014. Tada će valjda, računa Izetbegović, njegova stranka odnijeti apsolutnu pobjedu na svom parčetu zemlje, i u skladu sa starom dobrom tradicijom odvesti zemlju i u narednih najtežih 20 godina.
I dok tako SDA po ko zna koji put štiti opstanak Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda, SNSD i dalje prepada Srbe sa bošnjačkim unitaristima i domaćim srpskim plaćenicima, Bosić protestuje protiv “orijentalne patetike” iz Sarajeva, Radončić nastavlja ratovati s Bakirom, Lijanović nam ponavlja lekcije o političkom sistemu SAD-a, a od SDP-a ni traga ni glasa: Bosna i Hercegovina je i zvanično potvrđena kao najsiromašnija država Evrope sa najnižim standardom, nezaposlenost i dalje prelazi 40%, po indeksu ekonomskih sloboda smo također prikovani za evropsko dno, a bebe nam umiru u beogradskim bolnicama jer politički idioti već nekoliko mjeseci nisu u stanju usaglasiti se oko pitanja o izdavanju jedinstvenih matičnih brojeva. Siromaštvo, besperspektivnost, korupcija, nezaposlenost i opća apatija i dalje ostaju dominantno obilježje bh. društva, obilježje koje pogađa svakog građanina i sve narode u ovoj zemlji. No, čini se da ovo političko, a najprije ekonomsko beznađe dugoročno može i nešto pozitivno iznjedriti. Iako još uvijek stidljivo i polako, sve primjetnije se pojavljuju iskre neke bolje Bosne i Hercegovine. Rat je stanje u kojem najbolje i najgore osobine najboljih i najgorih pojedinaca dolaze do izražaja, pa se u takvim okolnostima crno na bijelo daju prepoznati i nitkovi i veličine. Naša zemlja na svu sreću već 18 godina nije u ratu, ali ratni mentalitet nastavio je i dalje kroz sve ovo vrijeme biti dominantan mentalitet našeg društva kojeg karakterišu podjele, mržnja, netrpeljivosti, obilna paranoja i zatvorenost u svoje oronule uspavane sredine. Ovakvo stanje svijesti dovelo je do rezultata da su, u ionako nakaradno sklepanoj dejtonskoj državi, najveću popularnost uživale one snage koje su bile najglasnije u dodatnom potrahnjivanju naših strahova i antagonizama. Posljedice takve prakse jasno se ogledaju u socijalnom beznađu, siromaštvu i potpunoj besperspektivnosti, i čini se da sve veći broj ljudi shvata da ih je takva politika uljuljkavanja u halucinogenu kolektivističku utopiju odvela u mračni tunel kome se ne nazire kraj, a stanje besparice, beznadežnosti i apatije kod mnogih polako nadjačava svijest o “zaštiti svojeg” kao primarnog smisla postojanja.
Protesti u Sarajevu zbog nerješavanja pitanja jedinstvenih matičnih brojeva, koji ma koliko su možda i bili neogranizovani, svojim odjekom u javnosti su pokazali da je većini građana polako dozlogrdilo i da je im je dosta više upornih ponižavanja koje im priređuju političke elite. Iako su proteste u Sarajevu i blokadu parlamenta dodikovci ovaj put pojačani SDS-om, po običaju nastojali prikazati kao udar na Republiku Srpsku i njene predstavnike s tajnom političkom pozadinom i planom za centralizaciju BiH, čini se da im takva huškačka retorika zaluđivanja i širenja straha barem kod dobrog dijela građana RS više ne pali. Naime, uporedo sa sarajevskim protestima banjalučki studenti izašli su na ulice svog grada izražavajući nezadovoljstvo studentskim standardom i općim stanjem u društvu s jasnom porukom “Mile lopove, izađi vani”. Iako ova dva protesta nisi bili direktno povezani, i iako, i pored želje pojedinih sarajevskih demonstranata da nekako povežu ove proteste, vođe banjalučkih protesta nisu dale direktnu podršku sarajevskim demonstrantima, oba protesta ipak imaju bitnu zajedničku crtu- predstavljaju dugo očekivan i prijeko potreban bunt protiv istog uzroka problema- političkih nesposobnjakovića i štetočina zlih namjera koji su građanima i Banja Luke i Sarajeva i svih ostalih gradova u BiH u podjednakim količinama podarili urušeno društvo, zaostalost i siromaštvo. I kad zagrebete ispod površine postratnih traumi, antagonizama, podjela, netrpeljivosti i borbi za nacionalne ciljeve, vidjet ćete jednako siromašnog, nerealiziranog, nesretnog i ogorčenog sarajevskog, banjalučkog ili mostarskog studenta, nezaposlenog, radnika, penzionera, građanina i seljaka. A podrška koju su i sarajevski i banjalučki protesti dobili iz, zaista svih krajeva naše zemlje, pokazuje da postoji sve veći broj onih ljudi koji su ljudskost i solidarnost u stanju staviti iznad kolektivnih antagonizama i traumi.
Za borbu za bolju i prosperitetniju Bosnu i Hercegovinu nije nužno da dijelimo zajedničke poglede na državno uređenje, dešavanja u prošlosti ili ideologiju, Iako oko nekih ključnih pitanja koja se tiču samog uređenje Bosne i Hercegovine i toga kako ova država treba izgledati još dugo neće biti konsenzusa, građani naše zemlje trebaju i moraju konačno obraćati pažnju na svoja egzistencijalna pitanja i one stvari koje se u suštini najviše tiču svih nas, te temeljem tih stvari početi graditi povjerenje i bolju saradnju. A meni se čini da ti dani nezaustavljivo dolaze iz prostog razloga što kad imate drutšvo čije se institucije urušavaju, koje je prikovano za evropsko dno po standardu i koje polako zapada u stanje opšteg haosa i očaja, iz toga se može izroditi ili još veće zlo ili nešto pozitivno. S obzirom da mi već dvadesetak godina živimo u zlu koje teško da može biti veće od onog kojeg su propovijedale i personificirale naše političke i društvene elite, vjerujem da će konačno neki normalniji umovi sa normalnijim zahtjevima i pogledima na svijet sve više dolaziti do izražaja, a gladni stomaci i osjećaj beznađa kod sve većeg broja ljuda polako će nadjačavati nacionalne osjećaje i strahove za narod, entitet, državu…. Tako vođeni logikom stomaka, jer je logiku uma od građana BiH pretenciozno očekivati, ljudi od političara polako počinju tražiti polaganje računa za katastrofalno stanje u društvu i upropaštene živote. S obzirom da nam prema svim izgledima u skorije vrijeme ne slijede bolji ekonomski dani, nego naprotiv, zaključit ću da nas u skorije vrijeme vjerovatno očekuje gora-bolja Bosna i Hercegovina.
(Bh-index)