– Iz prvog braka imam kćerku, a kad sam se ženio drugi put nisam očekivao da ću ih imati baš 12, ali gdje čeljad nisu bijesna, kuća nije tijesna.
Marija i Predrag Čakarević iz ariljskog sela Mrosaljci su pravi heroji koji su uprkos teškoj situaciji za 12 godina braka izrodili isto toliko djece.
Majka je stub kuće i porodice koja je svoj život posvetila djeci, a otac je taj koji radi od jutra do sutra kako bi djeci obezbijedio onoliko koliko može.
Nije lako, naročito tokom zimskih mjeseci kad je mogućnost zarade na selu višestruko smanjena. Predrag je zemljoradnik, drvosječa, ćumurdzija, malinar, krompiraš i sve što treba kako bi nahranio, obukao i iškolovao članove brojne porodice.
Djece nikad nije dosta. Iz prvog braka imam kćerku, a kad sam se ženio drugi put nisam očekivao da ću ih imati baš 12, ali gdje čeljad nisu bijesna, kuća nije tijesna. Prebrojavamo se svaki dan, jer uvijek neko zafali, a starija djeca čuvaju mlađu i tako funkcionišemo godinama unazad. Što se tiče finansijske situacije nije lako. Treba čovjek mjesečno da zaradi nekoliko hiljada evra kako bi svakog prvog bio na nuli. Trudimo se koliko možemo, obrađujemo zemlju, idem u šumu i izvlačim drva. Garderobu dječica nasljeđuju jedno od drugog do kad valja i može da se nosi. Hljeb mesimo, jer kad bi kupovali trebalo bi sedam, osam komada za čitav dan – priča za RINU Predrag.
Kuća Čakarevića nalazi se na proplanku, a zbog dvorišta punog djece i ljuljaške koja je stalno zauzeta često podsjeća i na vrtić. Podignuta je na kredit, a iako puna smijeha i dječije radosti roditelje muči taj dug koji još uvijek nisu otplatili, jer zbog svih troškova nemoguće je da poneki dinar ostave i sa strane.
Ljeti se radi i po 20 sati dnevno. Beru se maline, pomažu i ova starija djeca koliko mogu. Ja sam od rane zore u šumi i drva se izvlače sve do početka zime. Sada na selu nema mnogo posla, pa se dovijamo kako znamo i umijemo. Jedino stalno primanje u kući je dječiji dodatak od 20.000 dinara koji prima žena, sve ostalo je neizvesno. Za ovaj dug za kuću nikako ne možemo da skupimo i otplatimo ga, a to nam je najvažnije. Borimo se kako moramo, ali svakako kad dođem kući i kad ih vidim sve na okupu u meni se probudi nova snaga i volja da guram napred zbog njih. Djeca su dobra i vrijedna, a kad porastu samo želim da budu dobri ljudi sve ostalo je manje važno – kaže Predrag.
Uprkos skromnim primanjima i dugovanjima deca imaju sve što im je potrebno za školu, da pojedu i da se obuku. Zbog lošeg puta, snijega i blata Predrag svoje mališane svaki dan razvozi i do škole, što u selu, što do centra Arilja jer dječica ne mogu sama, piše Rina.