Nezadovoljni čitatelj je sarkastično zaključio da će idući put u EU unositi ananas, banane i kokos jer za to, prema brošuri koju je dobio, nije potreban certifikat.
Život na granici ponekad ima svoje prednosti, ali i vrlo često izaziva frustracije posebno kod onih koji žive u pograničnom području. Zbog svega što se dogodilo početkom devedesetih godina prošlog stojeća mnogi su morali napustiti svoja ognjišta i preseliti se s jedne na drugu stranu rijeke Save, više s desne na lijevu obalu. Ali tamo odakle su otišli ostalo je njihovo imanje, kojeg i dan danas nastoje održavati. Odlaze u BiH, u sela oko Bosanskog Broda i nastoje očuvati svoje, jer tamo su rasli oni sami i njihovi preci. Kako je rodna gruda najdraža, na njoj se nastoji i uzgojiti malo voća i povrća da se ima za vrijeme boravka u zavičaju, a i ono što pretekne da se ponese za svoje potrebe u novi dom.
Tu nastaje problem, granica.
Prije 12 godina 24sata zabilježio je priču Joze Mijića iz Novog Sela kod Bosanskog Broda, čovjeka koji je na povratku iz rodnog kraja ponio povrće i voće iz svoga vrta. Premda je na njemu bilo još zemlje, što je dokaz da je netom ubrano i svježe, djelatnik carine mu to nije dao prenijeti, vać ga je natjerao da to vrati u BiH. Kada je došao do BiH carine, nisu mu dali da to vrati u Novo Selo. Frustrirani Mijić je na kraju odlučio sve na sredini mosta baciti u rijeku Savu.
Tako je bilo prije 12 godina, ali niti danas nije drugačije. Tome svjedoči i slučaj od prije par dana.
– Bio sam u Koraću. Prijatelj se pohvalio da ima slatke lubenice pa me pozvao da dođem. Otišao sam i kod njega u vrtu vidio svega, između ostalog i paradajz, papriku, aroniju, šljive i smokve. Vidio sam da uživa u tome. Kako je to običaj kada se odlazi da se od domaćina uvijek dobije nešto za ponijeti, dao mi je vrećicu paradajza i smokava te ubrao jednu poveću lubenicu. Zahvalio sam se i s veseljem sam krenuo kući u Hrvatsku. No, veselje je trajalo do prelaska Save, do granice s Hrvatskom – ispričao nam je čitatelj.
Na granici ga je carinska djelatnica pitala što ima na zadnjem sjedalu auta, a zatim je, kaže čitatelj, počelo objašnjavanje kako to nije dozvoljeno unijeti u EU.
– Objasnio sam joj da sam to dobio, obećao da ćemo to brzo pojesti i da nikome nećemo dati da nekoga, ne daj Bože, ne bi zdravstveno ugrozili. Bila je neumoljiva, čak je otišla kod svojih dvoje kolega da bi me prijavila kako želim ugroziti EU i unijeti lubenicu i vrećicu rajčica – priča čitatelj. Na carini su mu na kraju rekli da sve mora vratiti u BiH.
– Baš u tom trenutku na prijelazu je bio jedan autobus iz Banja Luke. Stao sam i lubenicu, paradajz i smokve sam dao putnicima. Pomislio sam: “Prijatelju, nije kome je namijenjeno, nego kome je suđeno”. Dobio sam i brošuru i vidio da sam od nadležnog inspektora trebao ishoditi fitosanitarni certifikat kojeg mi je za lubenicu i par kilograma paradajza trebalo izdati nadležno tijelo zemlje podrijetla, u ovom slučaju BiH – ispričao je i dodao kako takvog tijela još nema u Koraću.
Nezadovoljni čitatelj na kraju je sarkastično zaključio da će idući put u EU unositi ananas, banane i kokos jer za to, prema brošuri koju je dobio, nije potreban certifikat.
