Dragan Đumić iz Banjaluke već 28 godina bavi se kung fuom, postao je majstor i dostigao četvrti rang, a predstoji mu još mnogo godina da bi savladao sve tajne kinsekog borenja.
“Može to biti pet, može deset godina, ne znam, moja sreća je što imam ljude od kojim mogu da naučim, ali je put mukotrpan”, rekao je Đumić.
Objasnio je da još jedan rang postoji na znanje, a slijede rangovi koji se dobijaju “na staž”. Ukupno postoji 12 rangova, ali poslednji rang nikada nije dodjeljen živom čovjeku jer Kinezi smatraju da taj rang praktično niko ne zaslužuje kada se nalazi u fizičkom, materijalnom obiliku, jer se smatra da je on besmrtan.
Sa Draganom Đumićem, kojeg prijatelji zovu Li ekipa Anadolu Agency (AA) razgovarala je na treningu njegovog kung fu vušu kluba “Lotos”. U ovom klubu treniraju sve generacije, od sedam do 77 godina, a dijele se na tradicionaliste i sportiste.
Đumić se kineskim borenjem počeo baviti zbog Brus Lija, a kasnije je shvatio da to baš i nije imalo veze sa tradicionalnim kineskim borenjem.
U međuvremenu je proveo godine izučavajući tradiciju kung fua. Kao posebno važan dio tradicije naveo je neraskidivu vezu između učitelja i učenika, koja se učvršćuje ritualnim šišanjem i ispijanjem čaja. Ovu vještinu nemoguće je naučiti iz knjiga ili bilo kojih drugih izvora osim od učitelja koji će te godinama i godinama voditi kroz unutrašnju i vanjsku transformaciju.
“Kung fu je u osnovi bio proizvod želje za preživljavanjem i jedan dug razvojni put koji je imao, praktično su saznanja koja su ljudi imali iz ratova i stalnih sukobljavanja. Sport je neminovnost svega, i evolucija svega je neminovnost, desilo je se da je sport u stvari određen oblik evolucije tradicije kineskog borenja, međutim ona je odlutala od suštine iz razloga što nemamo više takvog borenja da koristimo tijelo i kažemo sada idemo da povrijeđujemo nekoga”, navodi Đumić.
Kaže da se “na neki način danas i ne nadmećemo nešto značajno: više je tu stavljen primat na aplaudiranje i koliko će publika da bude zadovoljna time i to je jedan od osnovnih problema sa kojima se susrećemo u kung fuu”.
“Problem je kad uzmete sportsku verziju kung fua vi osakatite u velikoj mjeri tu vještinu, to umijeće koje su ratnici kineski imali i stvarali koristili na terenu jer je to u stvari služilo da se preživi, znači da se protivnik nije čuvao uopšte, dok u sportu logika stvari i sporta kaže da morate čuvati protivnika sa kojim radite. I odmah je tu došlo do prve kontradiktornosti sa kojima imamo problem kao učitelji kada učimo druge. Tradicionalni i sportski kung fu su različita stvar”, kaže Đumić.
Kaže da je tradicionalno borenje teže nego sport. U sportu je moguć brži napredak, ali možete da nepredujete do određene rutine, jer određena rutina preko toga je opasna i ne može biti primjenjena.
“Kao predavači i pedagozi imamo zadatak da ne udaljimo čovjeka od termina kung fua, samo od onoga što zovemo opasnost. Kao što ne možete dati svakom oružni list za oružje da ga posjeduje ili da nosi, istu stvar radimo i mi”, objasnio je ovaj kung fu majstor.
On dva do četiri puta godišnje odlazi u Kinu da trenira i tamo ostaje po mjesec dana, a planira i da nastavi tim tempom. Odlazi kaže da bi bio na izvoru, da bi vidio gdje je to nastajalo, kako izgledaju ljudi koji imaju to znanje.
“Poenta je što je strašna selekcija dobiti vještinu, dobiti umijeće i da izguraš to do kraja u smislu da postaneš velemajstor ili čak da postaneš majstor, što je niži rang, iz razloga što su tehnike koje se koriste takve da te bacaju u izazov gdje ćeš da ne kažem završiti u zatvoru ukoliko budeš donosio pogrešne odluke. Dobra stvar je što je škola kineskog borenja takva da te mijenja i da te pravi da postaneš dobar i uspješan čovjek, a da se nikad ne da naslutiti da ti znaš nekakvo kinesko borenje”, rekao je Đumić.
Objasnio je da u Kini majstori kineskog borenja uopšte ne izgledaju kao da poznaju tajne kung fua, najčešće su jako sitni, skormni… Malo ljudi se odlučuje za ovu vještinu jer je kaže malo onih koji su spremni da odvoje vrijeme, živce, novac, i mnogo toga drugog da se predaju u tolikom obimu.
“Kad dođete u Kinu i hoćete da trenirate određenu stvar, nikada ne možete da trenirate kada vi hoćete. Učitelj ima svoj tempo i ritam kojim želi da vam to daje ili ne daje, nema nigdje garancije kada dođete u Kinu ili bilo gdje, da ćete učiti kinsko borenje i naučiti. To zavisi od učiteljeve procjene da li ste vi za to i upravo ta rigorozna slekcija jeste napravila da je kinseko borenje tako zvučno ili u dobrom ili u lošem smislu ako nije prošao kod učitelja, odnosno ako je učitelj odbio da prenese znanje učeniku”, kaže Đumić.
Govoreći o prenošenju znanja on je naveo da koliko to god paradoksalno zvučalo, crtani film “Kung fu panda” ima strahovitu pozadinu u realnoj priči o kung fuu.
“Učitelj je taj koji napravi izbor i slekciju ko su ti učenici, ko zaslužuje da ide dalje, a na neki nečin onaj ko ne zaslužuje jednostavno se desi da se raskine veza između učitelja i učenika i tada se najčešće dešava buntovništvo koje nije dobro, nije korisno ni za samu vještinu ni za samog čovjeka i tim se susrećemo svakodnevno. Zato i jeste najveće turbulencije izazvao kung fu. Sada kada pogledate karate ili džudo sve to ima čistu priču iza sebe, ali kada pogledate kinesko borenje tu je uvijek nekakav misticizam, isprepletena je nekakva želja za znanjem. Upravo i stoga što strahovito mnogo odskačete ako naučite sve, a ako nenaučite – ljudi ne mogu da prihvate da nisu za određenu stvar”, kaže Đumić.
Branka Škorić koja trenira kung fu u klubu “Lotos” kaže da se ona, ali i ostali članovi osječaju počastvovano, jer imaju priliku da uče ovu vještinu i jer se bave nečim čime se bavi jako malo ljudi.
“Potrebno je dosta vremena da se svaladaju određene tehnike, međutim, nama svima ovdje je jako lijepo dok obavljamo sve to”, kaže Branka.
Rastko Vuković, profesor matematike koji se kung fuom bavi “svega” šest, sedam godina.
“U samoj Kini postoji čini mi se preko 400 kompletnih stilova koji se mogu odvojiti kao posebne neke borilačke vještine. Ovo nije ništa od toga ovo je autentično kinesko borenje od prije više hiljada godina”, kazao je Vuković.