“Kad sam bila dijete, a kasnije i curetak imala sam divne komšije. Većinom su zivjeli u dijaspori, pa su preko ljeta ili za praznike, dolazili kućama. Često su nam donosili slatkiša, ali ja se najviše sjećam polovne odjeće, koju su nam od svoje djece ostavljali. Cijeli svoj zivot, nosila sam tuđu odjeću. Razlog je jednostavan: Siromaštvo…”, dio je priče objavljene na Facebook stranici “Muhabet sa Razom…”, koju vodi i uređuje Razija Čolaković
U cijelosti vam prenosimo emotivnu priču sa stranice “Muhabet sa Razom…”:
“Kad sam bila dijete, a kasnije i curetak imala sam divne komšije. Većinom su živjeli u dijaspori, pa su preko ljeta ili za praznike, dolazili kućama. Često su nam donosili slatkiša, ali ja se najviše sjećam polovne odjeće, koju su nam od svoje djece ostavljali. Cijeli svoj život, nosila sam tuđu odjeću. Razlog je jednostavan: Siromaštvo…
Nije mi smetalo. Naprotiv, molila sam Boga da neko donese pa da ja “proberem” nešto za sebe, prije braće i sestara. Bilo je tu i obuće, sandalica, torbica, poneki ruksak… Sjećam se koliko sam, jedva čekala da jutro svane, pa da odem u skolu, nek’ sva djeca vide kako i ja imam lijepu odjeću. Poslije osnovne čkole, došla je srednja… Ja curetak. Niti imam šta obući nit’ obuti. Gledam one djevojke, sređene, nose sve novo, ma izgleda kao da su etikete samo poskidale, miriše ona odjeća na njima i razmišljam: Bože kako njihova odjeća ovako miriše, a moja ne? Prvi put u srednjoj skoli čujem za “omekšivač…” Bilo me stid pitati cure šta je to, smijale bi mi se i čudile kako ne znam. Dođem kući, sjedem na sećiju, poljubim mamu (Allah da joj Džennet podari) i kroz suze pitam je: Mama sta je omekšivač? Jedino moja odjeća i posteljina ne mirišu. Načula sam od cura da je to nešto s čim se veš pere… A i miriše fino.
Kaže mama: “Ćeri ja nikad nisam čula za to, niti znam šta je. Džaba me pitaš. Ja perem praskom, saperem u tri vode i to je sve.”
Spominjale su cure i centrifugu… Ali ja nisam znala šta je to.
Godinama gledah svoju majku kako sjedi vani, na šahtu u avliji, oko nje sav prljavi veš, a ispred nje veliki vešni lonac, pun vrele vode u kojem rukama pere odjeću. Moja mama je prala veš na ruke znate li do kad? Sve do moje udaje… Kad sam se udala, počela sam gasuliti mejjite (kupati mrtve žene prije ukopa, dženaze) skupila sam petsto maraka, i kupila veš mašinu svojoj mami. Prvu veš mašinu u njenom životu. Sada dok u suzama ovo pišem, sjetih se kako sam joj objašnjavala i crtala koje dugme i kad pritisnuti… Kupih joj i omekšivač, da veš miriše. I tamam kad je naučila na veš mašinu i odmorila svoje umorne ruke, Allah je uzeo sebi…
Život, šta je život? Ono malo rahatluka, što duša osjeti pokoravajući se odredbama Gospodara Milostivog, ili je život na dunjaluku patnja protkana iskušenjima, koja će nam biti nagrada na Ahiretu ako se strpimo…
Ne znam niti mogu znati… Ali mogu vjerovati i zaista vjerujem da moja mama, i sve druge majke koje su preselile s ovog svijeta, sada šetaju Dzennetskim vrtovima u najljepšoj i najmirisnijoj svilenoj odjeći…”