Poznati sarajevski glumac otvoreno o danima nakon nesreće u kojoj je život izgubila jedna žena te o najtežoj ulozi u filmu ‘Takva su pravila’ koji uskoro stiže u kina
Drama “Takva su pravila” bila je najteži film u bogatoj glumačkoj karijeri Emira Hadžihafizbegovića. Film čija je svečana premijera zakazana za 26. januara u zagrebačkom kinu Europa, a od 29. januara će krenuti u kina širom Hrvatske, bosanskohercegovačkom glumcu donio je Zlatnog lava u Veneciji, Grand Prix u Cottbusu i Minsku.
Sedativ nakon scene
Na filmskom festivalu u Stockholmu Hadžihafizbegović i njegova partnerica Jasna Žalica proglašeni su najboljim glumcima, u Varšavi je Ognjen Sviličić izabran za najboljeg redatelja….
– Nikada, vjerujte mi, u svojoj karijeri nisam uzeo ništa što bi me dodatno stimuliralo. Uzeti tabletu, čašicu pića, što glumci rade da razbiju tremu, nikada to nisam napravio jer vjerujem da se s bilo kakvom vrstom dodatnog adrenalina ne smije glumiti.
No, nakon scene na patologiji gdje ja trebam prepoznati sina, glumi ga odlični naturščik Hrvoje Vladisavljević, popio sam sedativ. To mi je bila jedna od možda najtežih scena u karijeri. Do te mjere me uznemirila da sam poslije hodao Zagrebom kao muha bez glave i nisam siguran kako bih reagirao u nekoj hipotetskoj situaciji, da mi je recimo neko pokazao nekoga od tih maloljetnih ubojica.
Stvarno nisam siguran, iako znam da se bavim iluzijom i da je kamera bila ispred mene, ali bio sam neka mješavina rezignacije i bijesa koji ne znam obuzdati – govori Hadžihafizbegović.
Prizor iz filma ‘Takva su pravila’
“Takva su pravila” je drama, psihološki triler o maloljetničkom nasilju s najkobnijim posljedicama. Hadžihafizbegović glumi vozača autobusa Ivu, Jasna Žalica njegovu suprugu Maju, a jedne noći njihov sin, maturant Tomica, vraća se kući pretučen… Priča je to dobro prepoznatljiva sa stranica crnih kronika posljednih nekoliko godina, kako u Hrvatskoj, tako i u drugim državama regije.
Najteži film u životu
– Pripremao sam se kao i za sve svoje likove, no ovo je jedan od najtežih filmova koje sam radio.
Naravno da ti misao ode na tvoju djecu, a ja imam djecu tog uzrasta. No, Sviličić je vrlo minuciozan redatelj i nikada ne ulazi u snimanje bez ozbiljnih, stvarno ozbiljnih priprema. Tako smo isto dobro pripremili prije sedam godina i “Armina”. Mislim da je Sviličić zajedno s cijelom ekipom uspio napraviti film koji tjera na razmišljanje.
Svi koji su radili na njemu napravili su odličan posao, i ekipa ispred i ekipa iza kamere. Bila je odlična aura na setu, Sviličić zna napraviti atmosferu i to se uvijek vidi na platnu – odgovara. Nagrade mu naravno znače, imponiraju. Sve drugo reći bilo bi, dodaje, demagogija.
– Naravno da mi to imponira, makar imam demistificirajući odnos prema nagradama. Nekako sam izašao iz one Krležine sentence – uzmi nagradu i stavi je iza leđa. Opasno je kada umjetnik razmišlja u kontekstu nagrade, onda se zna cijeli mentalni sklop zaljuljati – smatra.
Razgovor vodimo ispred kina Europe u kojem ga čeka zagrebačka premijera filma, a na naš intervju stigao je ravno s terapije.
Fizički se nije oporavio
Već dulje od dva mjeseca “hoda po doktorima”, pokušava zaliječiti barem fizičke posljedice saobraćajne nesreće.
Razdoblje najvećeg profesionalnog uspjeha, sreće, prekinuto je u večernjim satima 12. oktobra kada je sudjelovao u nesreći kraj Novske u kojoj je život izgubila 63-godišnja Zagrepčanka Ankica Kuduz. O pojedinostima nesreće zbog pravnih razloga ne smije govoriti, no emotivno ne može skriti koliko ga je to pogodilo. Već na spomen, glas mu postane prigušen, a pogled mu se izgubi u daljinu…
Emir Hadžihafizbegović u bolnici
– Ta posljednja tri i po mjeseca sam u Zagrebu. Od tog 12. oktobra u Bosnu se nisam praktički vraćao, samo jedan dan sam morao odletjeti u Sarajevo, ali isti dan sam se vratio. Nekako mi je bilo neprirodno, ne bih se dobro osjećao 500 kilometara od mjesta gdje se sve to dogodilo. Htio sam biti i blizu doktora i te priče, i te obitelji i istrage. Legalist sam i taj proces traje, a ono što je meni bitno je da sam stupio u kontakt s kćeri stradale gospođe, Lanom Kuduz.
‘Moje stanje nije važno’
Mogu joj samo zahvaliti na načinu kako je reagovala i na načinu na koji je cijelu stvar razumjela.
No, imamo neki naš dogovor, to je ipak neka naša intimna priča, da od toga ne radimo sapunicu. Tragedija nas je spojila i nećemo je sigurno medijski eksploatirati ni Lana Kuduz ni ja. Mogu reći da dugo, dugo nisam sreo takvu osobu poput Lane i njezine sestrične Nine (koja je prisustvovala toj nesreći op. a.).
Njih dvije nekako su destigmatizirale moje psihološko stanje. Ali ne bih se volio baviti sobom kada je ta priča u pitanju, lamentirati nad sobom i svojim zdravljem, jer vjerujte pristao bih na puno veće ozljede da nesretna gospođa nije stradala.
To što sam polomio pršljenove i smrskao lijevu ruku, to je neka priča koju liječim, ali nikako ne bih volio da se to tretira kao nešto važno. Jer to je kolaterala u mnogo težoj tragediji – kazao je. Priznaje ipak da mu se nakon nesreće insomnija pojačala. Već 20 godina Hadžihafizbegović pati od nesanice, što su, kaže, vjerojatno ostaci ratnih godina u Bosni.
Porodica najveća podrška
– U tom razdoblju doživio sam puno teških stvari, iscurilo mi je iz kadra, iz života, puno dragih ljudi.
To se odrazilo na cijeli moj psihološki sustav. Probao sam svašta, ali ne ide. ‘Baci’ me oko tri ujutro, već oko 5 sam budan, a i za ta dva sata čujem frižider, tramvaj. To traje 20 godina, tijelo se na to navikne jer tijekom dana sam vrlo aktivan. Ne znam što se promijenilo u metabolizmu, ali živim s tim. Ima samo jedna situacija u kojoj spavam, a to je kao suvozač – objašnjava.
O poslovnim planovima ne želi govoriti ni razmišljati dok barem pravno ne zaokruži priču jer protiv njega je podignuta kaznena prijava.
Ali imate zapravo dojam da mu zapravo i nije važno što će se s njime događati u vezi s tim. Zahvaljuje na potpori obitelji, svojoj djeci, supruzi Aidi, kćeri Amri i sinu Edinu koji su također teško prošli kroz to razdoblje, prijateljima, kolegama, liječnicima, a beskrajno je zahvalan, što neprestance ponavlja, Lani i Nini. Psihološku pomoć, kaže, ipak nije tražio.
– Vjernik sam, meditiram i na svoj način razgovaram s Bogom. To je neki način psihološkog resetiranja. Matrica na kojoj sam odgojen i kroz neke vjerske elemente pomogla mi je da se ipak nekako saberem – zaključio je.