Zahvaljujući uspjesima koje je postigao sa reprezentacijom Bosne i Hercegovine, ali i klubom Sinovi Bosne Lukavac, Ermin Jusufović (36), bh. reprezentativac u sjedećoj odbojci, nedavno je proglašen za najuspješnijeg sportistu Tuzlanskog kantona u 2016. godini.
Iako je ranije više puta bio nagrađivan u kategoriji invalidnih sportova, Jusufović je prvi sportista invalid koji je ikada ponio titulu najboljeg sportiste, od kada se, unazad 23 godine, održava manifestacija Izbor sportiste Tuzlanskog kantona. Ovo je ujedno i prvi put da je u Bosni i Hercegovini jedan sportista invalid proglašen za najuspješnijeg u kategoriji svih sportista.
”Sasvim sigurno, ovo je priznanje jedan korak naprijed svim osobama sa invaliditetom, nada i poruka da imamo pravo sanjati svoj sportski san i da će naš rezultat biti tretiran po svojoj sportskoj vrijednosti, a ne prema prefiksu ispred, odnosno prema tome da li je to invalidski ili je to validno, kako to imamo običaj reći za sportove koji nisu invalidski”, navodi u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Ermin Jusufović.
Najuspješniji sportista Tuzlanskog kantona jedva je preživio ranjavanje nakon što je u 16. godini prilikom obavljanja poljoprivrednih radova stao na nagaznu minu. Veliki je šok, priča, doživio kada se nakon višesatnih operacija probudio u bolnici i saznao da mu je amputirana desna noga. Osim toga, imao je i teške povrede ruke, bio je ranjen u glavu, pluća su mu bila probijena…
Dugo mu je, kaže, trebalo da prihvati stanje u kojem se našao.
”Sve što sam jučer radio, što sam želio i što sam imao ambiciju, danas više ne može. Ne mogu igrati fudbal s prijateljima, a posebna specifičnost je bila što imam brata blizanca i najteže mi je bilo gledati njega kako se igra fudbala, jer do jučer smo zajedno igrali, a ja ga gledam iz invalidskih kolica. Zatim, bilo je još mnogo stvari, a radost što sam preživio, osjetio sam tek kroz nekih šest mjeseci. Iskreno, budio sam se uplakan pet-šest mjeseci. Roditelji to često nisu ni znali, ja sam to krio”, navodi Jusufović.
Gorke suze zamijenile su suze radosnice, koje su mu, priča, potekle kada je u Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla prvi put stavio protezu. Tada je, priznaje, shvatio da još uvijek može hodati i da nije sve tako crno.
Iako se pomalo plašio samom sebi priznati, potajno se nadao da bi nekada ponovo mogao zaigrati fudbal i košarku. Kada je dobio bolju protezu, to se i dogodilo. Korak po korak, ubrzo se ponovo našao na igralištu s bratom i prijateljima.
Invaliditet ga nije spriječio da završi srednju školu, a potom i fakultet. Nakon toga, magistrirao je menadžment u sportu.
No, sve vrijeme rehabilitacije opirao se pozivima Fahrudina Muharemovića i Vehbije Tokića, tadašnjim članovima uprave kluba Sinovi Bosne Lukavac, koji su mu predlagali da pokuša igrati sjedeću odbojku.
”Meni je nekako bilo mrsko jer se još uvijek nisam bio otvorio prema društvu. Još sam bio u kući i bilo me stid da me vide da hegam, da su u ruci fiksatori i slično. Međutim, sve se to promijenilo nakon što sam upoznao Saju, Safeta Alibašića, mog kolegu i prijatelja. Jedne prilike bili smo zajedno u banji u Olovu i, onako, zadnji dan mu usput kažem da me zovu da treniram neku sjedeću odbojku, ali mi je mrsko. Hajde, kaže, sa mnom, ja sam počeo, hajmo zajedno pa ćemo vidjeti šta će biti”, pričao je Jusufović.
Jusufović je poslušao Alibašićev prijedlog i nakon povratka iz banje, otišao je na trening.
”Da budem iskren, bio sam prestrašen. Nakon što sam se vratio s tog treninga, naveče kada sam legao kod kuće, nisam smio zaspati. Kada god bih zažmirio, svi su mi oni bez nogu bili pred očima. Bez obzira na to što sam i ja bio amputirac, još uvijek sam imao taj strah, jer mi je to bio prvi put da na jednom mjestu vidim toliko amputiraca”, kazao je Jusufović.
Malo-pomalo, Jusufović je prebrodio strahove, prihvatio je svoje stanje i naučio živjeti s njim, mada i danas ima poteškoće s rukom, koju ne može skroz ispružiti i ne može okretati ručni zglob.
U početku je zbog toga imao mnogo problema u igri, jer su ruke osnova u odbojci, a kada je u pitanju sjedeća odbojka, igrači se pomoću ruku i kreću.
Sagovornik AA navodi da se sve u vezi s njegovim ranjavanjem i angažiranjem u sportu dešavalo u ”eri procvata reprezentativne sjedeće odbojke”. Naime, bh. reprezentacija bila je treća na Evropskom prvenstvu u Estoniji 1997. godine, iste godine kada je on ranjen, a godinu kasnije druga na Svjetskom prvenstvu u Teheranu, da bi na Evropskom prvenstvu, u sarajevskoj Zetri, 1999. godine zauzeli prvo mjesto.
Nakon osvajanja prvog mjesta u Zetri, u Jusufoviću, koji je gledao kako se naši igrači bezrezervno i do posljednjeg atoma snage bore za svaki poen, javila se velika želja da i on postane reprezentativac svoje države. Vrijedno je trenirao, a trud se isplatio, pa je 2001. godine postao član ”zlatnih momaka”.
”Odmah na prvom takmičenju, što bi rekli ‘prvo pa muško’, na Evropskom prvenstvu u Mađarskoj osvojili smo prvo mjesto”, prisjeća se Jusufović, koji je potom prešao u sarajevski klub Spid, koji je, ističe, u svijetu sjedeće odbojke ono što je u svijetu fudbala Real Madrid.
Nizali su se sportski uspjesi, pehari, putovanja, priznanja, prvenstva, olimpijade, paraolimpijade… Samo sjedeći odbojkaši znaju šta su sve morali preživjeti da bi se takmičili u atmosferi timskog zalaganja i fer igre, uz ohrabrenja, čestitke i prijateljske pozdrave s protivničkom ekipom.
Sa Spidom je, dodaje Jusufović, do 2008. godine osvojio sve izuzev Svjetskog klupskog prvenstva, a i sa reprezentacijom konstantno ostvaruje odlične rezultate jer je bh. reprezentacija u vrhu svjetske sjedeće odbojke i sa svakog takmičenja se vraća s medaljama. Reprezentacija Bosne i Hercegovine u sjedećoj odbojci najtrofejnija je od svih bh. reprezentacija. Dobro kotira i klub Sinovi Bosne Lukavac u kojem sada igra Jusufović, koji je zaposlen u Sportskom savezu Općine Lukavac.
Uz sport lakše se nosio i sa životnim utakmicama, a svakodnevnica je dobila novi smisao kada se oženio. Napravio je kuću u Devetaku kod Lukavca, u blizini roditelja, u kojoj stanuje sa suprugom Merimom, te sinom Namikom (10) i kćerkom Naidom (3).
”Put je bio trnovit, ali plodovi su zaista slatki”, zaključuje Jusufović.