Bombardiranje krhotinama trajalo bi između 5000 i 10.000 godina. Prije dvije godine odličan autor ZF literature Neal Stephenson zapčeo je svoj roman: “Sedam rasa” ovakvom rečenicom: “Mjesec je eksplodirao bez upozorenja i bez ikakvog očitog razloga.” Do danas nije jasno je li ideju za takvu sudbinu prirodnog satelita planeta Stephenson naprosto “posudio” iz jedne od brojnih munjenih anegdota “Vodiča kroz galaksiju za autostopere” Douglasa Adamsa.
Foto: Screenshot/Youtube
Ali je zato nesporno da se Stephenson jako potrudio da sve posljedice raspada Mjeseca u orbiti Zemlje opiše apsolutno znanstveno i utemeljeno i uvjerljivo. Ukratko, na Zemlju se sruči gusta kiša Mjesečevih krhotina, što traje tisućama godina i pritom zbriše skoro sav život na našem matičnom planetu. Jedna od mnogih kvaliteta Stephensona jest to što se u maniri ZF klasika voli držati znanosti gdje god je to moguće. Zbog toga ga i trpaju u vrlo diskutabilni podžanr “tvrdog ZF-a”.
Tako i raspad Mjeseca, kako za Business Insider navodi Daniel Freeman s UC Berkelyja, nije nemoguć, teoretski postoji scenarij po kojem bi se to moglo dogoditi. Primjerice, ako bi u Mjesec udario neki od lutajućih planeta. Lutajući planet u svemiru čak nije niti neka rijetkost, svakako ne u našoj galaksiji u kojoj, prema procjenama s kojima je izišao National Geographic prije pet godina, postoji 100.000 više takvih planeta nego zvijezda.
A zvijezda ima između 200 i 400 milijardi. Srećom pa je svemir toliko nepojmljivo ogroman da se takvi sudari mogu događati samo kozmički rijetko. A ako bi se ipak dogodilo i ako bi Mjesec zbog toga bio razbijen, doista bi bilo lako moguće da se pretvori u velikih sedam krhotina, kako piše Stephenson, koji bi se po orbiti oko Zemlje nastavili gibati okupljeni oko svog gravitacijskog središta. Samo, zabava tek počinje.
Prvo što bi nebrojene sitne krhotine već tada počele zasipati Zemlju, čija bi se atmosfera s time još uvijek mogla obračunati i mahom ih zaustaviti. Drugo, samo je pitanje trenutka kad bi se, kao u romanu, dvije velike krhotine sudarile međusobno, razlomile se, a zatim te krhotine stale udarati u druge i u relativno kratkom vremenu ostaci Mjeseca razmrvili bi se do te mjere da bi ih Zemljina gravitacija masovno privlačila.
Naš planet, u kozmičkim razmjerima, u trenutku bi se našao zasut takvim bombardiranjem kamenčina iz svemira kakvo ne pamti još od svog postanka prije četiri milijarde i kusur godina i tolike krhotine oko Zemlje značile bi da više ne bi bilo bijega s planeta. Svaka letjelica, raketa, satelit, bili bi vjerojatno nečime pogođeni. Od trenutka raspada Mjeseca, do takvog stanja protekle bi samo dvije godine. Zemlja bi se, umjesto Mjesecom, našla okružena “oblakom” krhotina, oblika torusa, koje bi stalno zasipale planet.
A to bi onda značilo da bi svaka gromada koja bi pogodila Zemlju svoju ogromnu brzinu sudarom s planetom pretvarala u ogromnu toplotnu energiju. Površina našeg planeta postala bi tako topla da bi oceani proključali i takvo bi stanje potrajalo između 5000 i 10.000 godina. “Uopće me ne iznenađuje 10.000 godina takvog bombardiranja naveden u romanu”, kazao je Freeman. Planetarni fizičar Erik Asphaug opisuje na što bi nalikovao kraj tog najžešćeg razdoblja svemirskog bombardiranja Zemlje:
“Sve to završilo bi spljoštenim prstenom s udarcima koncentriranim oko ekvatora.” Slično je Sunčev sustav već viđao. Općenito znanstvenici smatraju da je prsten krhotina kakav krasi Saturn, a nije baš sasvim isključeno i neki od onih puno rjeđih oko Jupitera, Urana i Neptuna, da je posljedica upravo jednog razorenog prirodnog satelita.
Kao što Stephenson navodi u svom romanu, jedini način za ljudsku rasu da preživi bila bi kolonizacija izvan svog matičnog planeta, a onda eventualno puno godina poslije i povratak kako bi se ispitala mogućnost kolonizacije onoga što bi preživjelo bombardiranje Mječevim krhotinama. Kao što znamo, i taj dio savršeno je lijepo znanstveno utemeljen.
Elon Musk svako malo se voli javno producirati svojim megaplanovima o kolonizaciji Marsa, Stephen Hawking došao je još prije nekoliko godina dotle da ne daje pet para na šanse čovječanstva da preživi na Zemlji sljedećih kritičnih stoljeće ili dva ukoliko ne podigne sidro prema svemiru, a i NASA i DARPA vrijedno financiraju istraživanja kojima se ispituju načini za zvjezdana putovanja koja bi trajala desetljećima, pa i stoljećima do nama susjednih zvjezdanih sustava, udaljenih od četiri svjetlosne godine naviše.