Misija NASA-e Apollo 17 koja je na Mjesec dovela 12 ljudi u decembru 1972. godine do danas ostaje možda i njihov najveći uspjeh. Astronauti su prikupili kamenje, fotografirali sve što su mogli, proveli niz eksperimenata, postavili zastave i vratili se kući. Unatoč toj velikoj misiji koja je trajala nekoliko tjedana Apollo program nije omogućio da ljudi na mjesecu ostanu dugoročno.
I danas 45 godina nakon te posljednje misije postoji niz razloga zbog kojih bi se ljudi trebali vratiti na zemljin veliki i prašnjavi satelit i na njemu ostati, piše Business Insider.
Istraživači i poduzetnici smatraju kako bi baza na Mjesecu mogla postati nešto poput benzinske crpke za duga svemirska putovanja, dovesti do izgradnje svemirskih teleskopa, olakšati mogućnost života na Marsu i riješiti stoljetne znanstvene misterije oko nastanka Zemlje i mjeseca. Tu je i turistički potencijal o kojem toliko čujemo i čitamo posljednjih godina, posebno uz razvoj niza tehnoloških kompanija.
“Trajna istraživačka stanica na mjesecu je sljedeći logičan korak. To je samo na udaljenosti od tri dana. Moramo izmisliti još niz stvari i testirati ih prije nego odemo u svemirske dubine”, rekao je bivši astronaut Chris Hadfield.
No niz astronauta i stručnjaka složit će se i reći kako prepreke zbog kojih nije bilo misija na mjesec su zapravo trivijalne i banalne. Posebno velika prepreka svim misijama koje uključuju ljude je trošak. Po zakonu kojeg je američki predsjednik Donald Trump potpisao u ožujku 2017. godine. NASA-in godišnji budžet iznosi 19,5 milijardi dolara, a već sljedeće godine mogao bi se povećati na 19,9 milijardi.
Iako je riječ o velikoj svoti novaca, u usporedbi sa izdvajanjima za npr. američku vojsku koja iznose oko 600 milijardi dolara godišnje, čini se beznačajan. Posebno je unutar toga važan projekt modernizacije i proširenja nuklearnog arsenala koji bi u sljedećih 30 godina mogao koštati oko 1,7 bilijuna dolara. U usporedbi s nekim prijašnjim danima NASA-in budžet relativno je malen, prenosi Express.hr.
“NASA-in udjel u federalnom budžetu bio je na vrhuncu s četiri posto 1965. godine. U proteklih 40 godina ostao je ispod jedan posto, a u posljednjih 15 godina ide polako prema 0,4 posto federalnog budžete”, rekao je astronaut član Apollo 7 misije Walter Cunningham. Trumpov budžet podloga je za misije povratka na mjesec i misiju na Mars, no čini se kako bi tu moglo biti problema i odgoda s obzirom na ipak nedovoljna sredstva. Još 2005. godine NASA je procijenila kako će povratak na mjesec stajati oko 133 milijarde.
“Za istraživačke misije koje uključuju ljude najteže je dobiti političku podršku. Ako Kongres ne odluči uložiti više novaca u program o misijama samo možemo pričati”, naglasio je Cunningham. Cilj Trumpove administracije je astronaute dovesti na mjesec oko 2023. godine, u godini koja bi mogla biti pred kraj Trumpovog drugog predsjedničkog mandata, naravno ako ga dobije. A u tome leži novi problem – politički udarci.
“Zašto bi bilo tko trebao vjerovati bilo kojem predsjedniku i njegovim najavama nečega što bi se moglo dogoditi dva mandata u budućnosti. To je samo priča”, naglašava Hadfield. Iz perspektive astronauta najvažnija je misija, a dizajn, testiranje i ostalo moglo bi potrajati više od dva predsjednička mandata.
“Volio bih da sljedeći predsjednik podržava budžet koji će nam omogućiti da izvedemo misije koje su od nas zatražene, koje god one bile”, rekao je astronaut Scott Kelly.
Različite poglede na svemirske misije imali su američki predsjednici, a NASA je potrošila devet milijardi dolara tijekom pet godina na dizajniranje, izgradnju i testiranje oprema za svemirski Constellation program kojem je cilj odvesti astronaute na mjesec. Nakon što je Obama preuzeo predsjedništvo te nakon što se nije točno mogao procijenit trošak tog programa, umjesto njega Obama je odobrio Space Launch System, program raketnog nosača. Trump nije uništio SLS, ali je promijenio Obamin cilj slanja astronauta na Mjesec i Mars. Takve česte izmjene i promjene prioriteta dovodile su do otkazivanja, gubitka od oko 20 milijardi dolara, no izgubljeno je vrijeme i godine.
“Američko vodstvo inspirira sve da naprave nešto što ni jedna druga nacija nije sposobna. Pokazali smo to i u jednom kratkom trenutku prije 45 godina. Ne vjerujem da smo to od tada ponovili. Vjerujem kako to sve ovisi o političkoj predanosti”, rekao je astronaut Buzz Aldrin.
Njih može potaknuti želja naroda, koja je ipak oko ovog pitanja dosta mlaka. Čak i na vrhuncu Apollo programa, nakon što su Neil Armstrong i Buzz Aldrin izašli na površinu, samo 53 posto Amerikanaca vjerovalo je kako je program vrijedan troška. Većinu vremena taj je postotak bio ispod 50. Danas 55 posto Amerikanaca mislili kako bi povratak na Mjesec trebao biti NASA-in prioritet, no njih 44 posto misle kako se astronauti na Mjesec ne bi trebali vraćati.
Što se tiče podrške istraživanja Marsa ona je puno veća pa tako iznosi 63 posto. No financijski trošak nije jedini razlog zašto je povratak zasada još nemoguća misija. Mjesec je također i 4,5 milijardi stara smrtonosna zamka za ljude, koja se ne smije uzimati olako ili podcijeniti. Površina je prekrivena kraterima i stijenama koje su prijetnja sigurnom slijetanju.
Prije prvog slijetanja 1969. godine američka vlada potrošila je milijarde dolara u razvoj, lansiranje i dopremanje satelita koji su mogli snimiti površinu koja bi pomogla u odabiru potencijalnih mjesta slijetanja. No puno veća briga dolazi od onoga što je utjecaj meteorita stvorio – regolitu, prašinu.
Zrakoplovni inženjer Madhu Thangavelu sa Sveučilišta Južna Kalifornija, napisao je 2014. godine kako je mjesec prekriven “finim, slojem lunarne prašine poput pudera koja je elektrostatički nabijena zahvaljujući interakciji sa solarnim vjetrom. Vrlo je abrazivna i prianja, čime se vrlo brzo ‘pune’ svemirska odijela, vozila i sustavi”.
Astronautica Peggy Whitson koja je u svemiru provela 665 dana, probleme s prašinom navela je kao glavne problema Apollo misija. “Ako ćemo provesti tamo puno vremena i izgraditi trajne nastambe, moram smisliti način na koji ćemo riješiti taj problem”, rekla je.
Novi je problem i sunčeva svjetlost. Oko 14 dana u komadu na površini je vruće kao u paklu jer je izložen direktno sunčevoj svjetlost, jer mjesec nema nikakav atmosferski zaštitni sloj. 14 dana nakon toga vlada potpuni mrak i tada mjesečev površina postaje jedno od najhladnijih mjesta u svemiru. NASA razvija mali nuklearni reaktor Kilopower koji bi astronaute trebao snabdijevati potrebnom energijom za vrijeme mračnih dana.
“Nema okrutnijeg okruženja za život od Meseca. No unatoč tome, s obzirom kako je tako blizu Zemlje, najbolje je mjesto na kojem bi možda trebali naučiti živjeti”, napisao je Thangavelu. No tu su i ‘luckasti’ milijarderi koji su se bacili u utrku. I upravo da nije bilo njih, da su samo bili NASA, Boeing i Lockheed koji su razvijali mašineriju, možda velikih pomaka ne bi bilo.
“Nema sumnje, ako želimo ići dalje, posebno ako želimo ići dalje od Mjeseca, potreban nam je novi prijevoz. Danas smo još u onim danima ‘kočije'”, rekao je astronaut Jeffrey Hoffman. Posebno se tu misli na rad Elona Muska i njegove kompanije SpaceX kao i Jeffa Bezosa i kompanije Blue Origin. Upravo dugoročne želje astronauta i želja da se ponovo vrate na Mjesec lako se uklapaju u Bezosovu dugoročnu želju. Svoj ideju o izgradnji prve mjesečeve baze predstavio je Washingtonu uz Blue Origin raketni sistem New Glenn. U travnju je rekao “preselit ćemo svu tešku industriju sa Zemlje, koja će postati rezidencijalna zona lake industrije”.
Muskov SpaceX mogao bi do Mjeseca prije NASA-e ili Blue Origina. Njihova raketa Falcon Heavy sposobna je lansirati malu Crew Dragone svemirsku kapsulu do Mjeseca i natrag. Musk je rekao kako su dva pojedinca već stavila polog kako bi mogli otići na to putovanje.
“Moj san je da Mjesec jednom postane dio ekonomske zemljine zone, svakodnevne ekonomije. I to je nešto na čemu bi trebali raditi”, rekao je Hoffman. Astronauti ne sumnjaju kako ćemo se vratiti na Mjesec i Mars. Samo je pitanje kada i koja će to generacija doživjeti.